Anatomija moderne distrakcije

Nekada je čekanje bilo ljudska aktivnost.

Čekalo se pismo. Vlak. Tijesto da se podigne. Da netko pokuca na vrata. Čekanje nije bilo prazno vrijeme — bilo je misaoni prostor. U tom prostoru misli su lutale, sjećanja su se rojila, a ljudi su slučajno nailazili na vlastiti um. Danas se, kojiput previše i paradoksalno – reduciramo na multitasking.

Kad malo pomnije  pogledate oko sebe, danas je čekanje postalo gotovo nesnosno. Čim se pojavi tišina, kao da je kolektivno anesteziramo. Ruke instinktivno posežu za distrakcijom. Prisutnost je modernom čovjeku postala pomalo egzotična.

A ipak, neobična je ironija: čovječanstvo nikada nije bilo povezanije sa svime, a istovremeno odsutnije iz gotovo svega.

Zalasci sunca češće su fotografirani, nego promatrani i upijani. Dok nešto doživljavamo, već smo korak iza. Banalan primjer; večera više nije samo večera — ako se osvrnete oko sebe u restoranu, ona prije postaje sadržaj, dokumentacija, dokaz da se život dogodio.

Moderno postojanje sve više nalikuje obilasku muzeja u kojem više vremena provodimo čitajući popratni opis djela,  nego promatrajući eksponat.

Drevni bi filozofi ovaj cijeli koncept vjerojatno smatrali bizarnim i pomalno smiješnim. I ne bih ih krivila. No, ovdje uopće ne kritiziram oruđa koja smo si stvorili, nego razmišljam naglas o smjeru kolektivnih navika.

Ne zato što tehnologija postoji, nego zato što je pažnja postala fragmentirana do neprepoznatljivosti. Pažnja nije samo mentalni resurs, ona je sirovina stvarnosti. Ono čemu dosljedno posvećuješ pažnju postaje tvoj život. Ako je tvoja svijest neprestano podijeljena između notifikacija, reklama, tjeskoba, naslova i algoritamske stimulacije, tada i samo tvoje postojanje postaje podijeljeno. Pripazimo malo i na svoj screen time, ne samo dječji.

U tom smislu distrakcija nije bezazlena. Ona je egzistencijalna.

Čovjek može proživjeti godine, a da nikada u potpunosti ne nastani ijedan trenutak.

Psihički moći biti negdje drugdje je i simptom zdrave mašte ili čežnje, ali ne govorim trenutno o tome. Govorim o našem umu kao vremenskom putniku.

Možda zato moderan čovjek osjeća neobičnu prazninu čak i nakon postignute udobnosti i praktičnosti. Možda joj i počinje robovati. Spekulirati o tome je li Sumeranin osječao ili zašto je osjećao prazninu zanimljivo je pitanje i ovo nipošto nije sušta kritika modernom dobu, nego mala digresija. Pretpostavili smo da patnja proizlazi iz teškoće, pa smo stvorili živote maksimalnih učinkovitosti. Ali ljudska bića nisu stvorena samo za konzumaciju beskrajne stimulacije. Smisao ne nastaje brzinski, nego dubinski, pa koliko god vremena trebalo.

A dubina zahtijeva prisutnost.

Šuma se ne otkriva onome tko kroz nju žuri. Isto vrijedi za drugu osobu. Isto vrijedi za sam život.

Stimulacija je intenzitet, a živost je fokusiranost.

Možda ono za čime zapravo čeznemo nije više informacija, više zabave ili više optimizacije — nego ponovno sjedinjenje s neposrednošću. Za stvarnošću prije interpretacije. Za trenucima netaknutima performansom.

Napisala: Barbara Likter