Bilo jednom davno- priča o ljudskosti

Ne propuštam ju posjetiti svaki puta kad se vraćam doma u rodno selo. Živi dvije kuće dalje od našeg obiteljskog doma, ali je još uvijek nekako daleko. Većinu je mog djetinjstva provela radeći u Njemačkoj zajedno s mojim djedom, tatinim očuhom. Nisam siguran veseli li ju više što dolazim da se družimo ili joj to donosi olakšanje da neće morati pričati i ljutiti se što nisam došao, što joj pak teško padne. Šalu na stranu, uvijek se trudila biti pristojna prema meni, za razliku od odnosa prema mojoj sestri i mami.
Primjetio sam da ima nešto nezgodno u nekim ljudima iz starog doba, odgojenim na tradicionalan način u malim slavonskim sredinama koji će biti poprilično nemilosrdni prema nekome koga izaberu tijekom života. Najčešće jer ih podsjećaju na njih same ili na one dijelove njih koje su zločesti drugi tijekom njihovih života iz njih otjerali ili osudili, izrugivali.

Nije lako.

 
Teška je žena, kompleksna i komplicirana. Nije tu ostavljeno puno prostora, niti od nje same niti od životnih okolnosti, za ljubav i nježnost u tom životu. Prije koju godinu smo doduše napravili napredak – počeli smo se grliti kada se pozdravljamo pri dolasku i odlasku. To bez iznimke stvori osmijeh na njenom borama ukrašenom licu.
Klasičan meni pri mom dolasku je Coca-cola, keksi, “ljuti” bomboni. Ponekad i porcija kolača iz Konzuma. “Ne da mi se ništa to pravit više.” kaže, umor curi iz svake njene pore.

Pretprošle zime je dobila novi kuk. Napravljen od tog nekog čvrstog, sjajnog materijala, u suprotnosti sa svim drugim što sada na njenom tijelu odaje silna doba i doživljaje kojima je svjedočila. Iako kaže da je umorna i samo što nije osamdeseta kad bolje pogleda, čini se kao da će bar još dvadeset. Jedna od najčešćih žalbi trenutno je da nije čudo da smo debeli kad toliko jedemo, pogotovo mesa. “Pa moj dada je držo sve, svinje smo imali, kokoše, teliće, kravu – dobro to je uvijek dada htio prodat – ovce, koze. Uvijek je bilo mesa, kobasica. Al sjećam se moja mati je uvijek četvrtkom samo, krumpire i neko meso. Inače se nije to. Možda kad se na polje išlo. Kobasice kad su se pravile su se onako malo zapekle, stavile u kantu i onda svinjske masti skroz do gore, puna kanta. Onda u ljeto kad se išlo na polje, nije se u podne išlo na ručak nego tako poneseš te kobasice pa se jelo.”

Tuče i čupa maslačke, ljuti se na ptice koje pjevaju s drveća. Ali voli vidjet rodno grožđe i pojest dobru ljubenicu. Pogledat će misu i dobru emisiju s tradicionalnom glazbom i kulturnim društvima, bježat će kao vrag od tamjana od seoskih propovjednika i sitnih čašica prolaznih razgovora na ulici. Pa zato rijetko kad ide u selo više nego da posjeti djedov grob.
Valjda i kao puno tih starijih ljudi koji su odrasli s nekim drugim vrijednostima, u nekim drugim vremenima koje je u retrovizoru ostavila moderna politička retorika i širenje (dez)informacija, ima oštre, nazubljene političke i društvene stavove – bilo o državi, crkvi, ljudima koji su predstavnici i jednog i drugog, bilo na televiziji bilo u selu ili ulici.

U sustavu koji je i tako bio skrojen da ju uči samo ono što je njemu bilo potrebno da od nje dobije je odustala i od srednje škole. Na putu je bio brak koji joj je poslije slomio srce. Pa je i sama slomila i natukla još par njih tijekom života. Ali kako da osuđujem kad dolazi od tad nekad prije, što ja nikad vidio nisam. Vrijeme i mjesto gdje je obrok bio siguran jedino toliko koliko i kiša. Svećenikova i učiteljeva je bila kao Božja, a svaki neposluh prema majci i ocu je rezultirao šibanjem i batinama. Nisu to bili vrtovi u kojima će rasti nježni, šareni cvjetovi već nešto tvrdo, trnovito, sa svrhom, pragmatično i nepoderivo.

Kad bolje razmislim, čini mi se da sam jedini koji ju još sluša i ne pokušava educirati ili promijeniti. Na druge je bacila već previše kamenja da bi samo tako ignorirali svoje rane pa nemaju druge nego da ponekad uzvrate i spariraju. Ali čemu? Svjestan sam da je ta glina davno oblikovana, odstajala, prepečena je i čvrsta. Jedina ravnopravna borba koju ima sada je sa čeljusti vremena. A kad ju pogledaš – ima brojne svoje čudnovatosti, šarene ukrase, oštre napuknute rubove. Nije ni prazna.

Obožavam trenutke kad čujem riječi dada i mati, kad čujem Marko Benin ili Janja Matijina. Znam da idu priče o nekim njenim vremenima. Nije tad ni baka ni mama, ni ništa drugo već je samo ona, iz nekog meni neshvatljivo davnog vremena, a njoj imam osjećaj iz toliko bliskog da joj je prosto nevjerojatno kad ju prekine bol novog kuka i sjeti se koliko je prošlo. U tim trenucima priča o nekada, nema ni boli, nema tih puknutih srca, nema svih oklopa, štitova, mačeva koje je skupila po putu. Šutim i slušam, pitam samo da se priča produži jer u tim trenucima i ja nestajem, ona u svijet sjećanja, ja u svijet mašte. Oboje žudimo za jednostavnijim i laganijim. Negdje gdje će par kiša i dobrih ljetnih proslava učiniti godinu nezaboravnom i lakšom, gdje tone kamiona ne buče našim slavonskim ulicama od ranih jutara. Gdje smo mi svoji, među svojim ljudima i sve je nekako – lakše.

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash