Dobro je biti svjestan sebe, ali ne se time sabotirati

Znate one ljude za koje vam se čini da idu kroz život kao muhe bez glave i bez ikakvog cilja nabadaju pa kamo stignu, stignu? A jako često stignu baš na pravo mjesto i uspiju. Taj fenomen na prvu djeluje neobjašnjivo i nelogično, a na drugu je potpuno jasno zašto do njega dolazi – zbog opuštenog i ležernog pristupa.

Naravno da nije dobro uvijek biti bez plana i sve raditi tako da izgleda neodgovorno i nonšalantno ili svaki put izreći baš sve što nam je na umu, ne razmišljajući pritom je li to primjereno situaciji, hoće li se netko uvrijediti i jesmo li podijelili previše.

No ljudi koji su previše svjesni sebe, stalno analiziraju i za baš svaku svoju riječ i postupak predvide svaki mogući ishod, osjećaj koji bi to moglo izazvati kod drugih i kod njih samih i vide ne jedan, ne dva, nego pedeset potencijalnih koraka u budućnosti, često sami sebi tako podmeću prepreke i ne ostvare ni pola toga što bi zapravo mogli i željeli.

Odlično je govoriti i razgovarati promišljeno, paziti da ne uznemirimo ili ne preopteretimo sugovornika i zapravo od njega ne očekivati tisuću odgovora jer sami vrlo dobro prepoznajemo vlastite obrasce i razloge pa ih unaprijed prezentiramo drugima, ali nije tako odlično kada iz tih obrazaca i osobina izvučemo samo negativno i pretvorimo ih u samosabotažu.

Da, možda nije baš pametno sa svakim podijeliti nešto intimno i samo naše, ali ako bismo uvijek secirali sve moguće ishode, pa i taj da osoba koja stoji ispred nas ima loše namjere, ne bismo imali ni prijatelje ni druge bliske osobe jer eto, „Nikad ne znaš tko je kakav pa je bolje da se povučem u samoanalizu i nikoga ništa ne pitam i nikome ništa ne govorim.“

Jednako kao što je dobro nekad baš kao ta muha bez glave zabiti se u nekoga i bez milijun pitanja i potpitanja koje ćemo si postaviti analizirajući sebe i sve što bi se moglo dogoditi u zbližavanju s tom osobom, pustiti je da nam uđe u život, tako je dobro i pokušati ostvariti neku svoju želju bez popisivanja svih pluseva i minusa koji bi nas mogli zateći usput.

Nema veće moći od te kada dobro poznajemo i prepoznajemo sami sebe, no to se može pretvoriti i u oružje kojim idemo protiv sebe ako u prvi plan stavimo samo sve svoje mane (koje, nažalost, tako dobro znamo) i zabranimo si išta poduzeti jer “poznajemo se, znamo da se toga bojimo, znamo da neće uspjeti“.

Ako pokušamo znati malo manje, a usudimo se nadati puno više, otvorit će se svjetovi kojih nismo bili svjesni jer smo bili okrenuti onom svom unutarnjem koji, iako je vrlo vjerojatno bogat, može biti i vrlo zagušljiv i ograničavajuć.

Nekad je dobro sagledati sebe iz tuđe perspektive, kao da gledamo površinu nekog stranca kojeg ne poznajemo, ali nam se čini baš zabavnim, pametnim, talentiranim, zanimljivim. Možda ne znamo o tom strancu sve, možda znamo minimalno, ali to što vidimo nam se baš sviđa i da nas pita mislimo li da može nešto ostvariti, rekli bismo: „naravno da možeš, pa ti si tako super.“

Pretvorimo onda i sebe nekad u znatiželjnog stranca koji ne poznaje ono čega se boji i što mu je nemoguće, a zna da gori od želje da nešto pokuša, kaže ili ostvari. Zažmirimo na sve one nesigurnosti koje su nam tako dobro poznate i dopustimo si udahnuti neki manje poznat, ali tako svjež zrak pun optimizma.

Napisala: Nikolina Hajnić