Jedno ne isključuje drugo.

Bilo je rano jutro, sunce se polako probijalo uskim ulicama grada.

Otvorio sam prozor, zapalio cigaretu.

Duboko udišem dim, gledam svoje prste, svoje dlanove pune linija, moja koža se budi, volim ova jutra kad je sve još uvijek tiho, kad promislim da još uvijek ima dovoljno vremena.

Vremena za što?

Pratim svoje navike, kuham kavu, ispijam je brzo, oblačim se i izlazim iz stana.

Tražim svoj auto, ne sjećam se gdje sam parkirao sinoć, buka, buka u glavi ometa mi misli, to struže, to gnječi, plastični zvukovi, buka, okrećem se, to nije u mojoj glavi, to su se gladni ljudi natiskani na kontejnere za smeće u potrazi za povratnom ambalažom.

Jesam li i ja nešto izgubio? Nisam, još nisam.

Krećem put njih, polako, kao da po vodi hodam, oni me gledaju preko oka, boje se, srame se, zatvaraju kontejner i polako odlaze. Uspijevam sustići jednu ženu, staricu, pružam joj svoju ruku u kojoj je novac.

„Oprostite? Evo… ovo.. vaše je.“ Izgovaram nesigurno.

„Ali.. ne treba, hvala… niste trebali…“

Ona stoji i gleda me ravno u oči, ja joj stavljam novac u ruku, okrećem se, sad se ja bojim, ja se sramim, ubrzavam korak i udaljavam se.

Kada sam osjetio da sam napravio dovoljno koraka, stajem, okrećem se i ponovo gledam u njenom smjeru. Ona šeta polako, sa onom svojom velikom crnom vrećom, na trenutak zastaje, gledam što radi, ona se u trenu oslobodi tereta kojeg nosi, rukom ubere cvijeće koje raste sa strane, divi mu se, miriše ga.

U tom trenutku i ja se oslobađam tereta kojeg sam nosio, plačem, i shvaćam da je moguće, moguće je u isto vrijeme biti i ranjiv i moćan.

Autor: Ermano Relja

Izvor fotografije: https://pixabay.com/photos/tree-growing-gardening-planting-1247796/