Kad ne letiš, krila samo smetaju

Ne volim „krasti“ tuđe riječi i stihove, ali čini se da sam to svejedno opet napravila. Jer ovaj mi je vjerojatno najljepši od svih, a nekad i najbolniji, ovisno o tome u kojoj sam životnoj fazi i na koji način razmišljam. Nitko nikad nije bolje od tekstopisca grupe Silente Sanina Karamehmedovića sročio osjećaj kada znaš da bi htio, znaš da bi mogao, znaš da bi trebao, a nikako da poletiš. I što će ti onda ta krila jer kad ne letiš, ona samo smetaju.

A često već u djetinjstvu neki krenu udarno, talentirani su za sve, glazbu, sport, druge vrste umjetnosti, osvajaju se nagrade, pritom se nižu i petice u školi, tu su svi preduvjeti za Wunderkinda koji će postati Wundermensch i cijeli život letjeti na krilima svojeg znanja, talenata i sposobnosti. Osim što neće, bar ne uvijek.

Kako odrastamo postajemo svjesniji reakcija drugih, mogućih osuda, ljubomore, mišljenja koje bi netko mogao stvoriti o nama, utjecaja naših postupaka na okolinu i svega ostalog. Postajemo time svjesniji i sebe, ali na način koji može biti vrlo sabotirajući. Preveliki pritisak natjera nas da skinemo i odložimo ta krila ili ih pak cijelo vrijeme skrivena vučemo za sobom. A nema goreg onda od osjećaja da znamo da imamo ta krila i da smo ih nekad možda koristili stalno i pokazivali svima, a sada za njih znaju tek rijetki, ako i oni. Svedemo se na život koji je ukalupljen, koji se očekuje od nas jer „svi drugi tako rade i žive“, odustanemo od nekih snova i vizija jer su „previše izvan okvira“. Također se prepadnemo i toga da će možda nekome smetati ako se previše hvalimo nečime, ako se „guramo“ da bismo pokazali sve što znamo i možemo iako je to samo prirodan dio nas i teško ga je skrivati i susprezati.

Ako netko zna pjevati, slikati, pisati, fantastično igrati šah, nogomet, tenis i ako u tome doista i uživa, to je onda već njegov prirodni poriv i prirodna potreba, nešto što ga obilježava jednako kao i ljudi kakve preferira, stil odijevanja koji voli, hrana koju najčešće jede i sve ostalo. Ne možemo zauvijek zakopati i uništiti nešto što jesmo mi i oduvijek je u nama. Možemo samo potisnuti to što su nekad bila najsjajnija krila na koja su svi oko nas, pa i mi sami, bili ponosni i pretvoriti ih u teret koji nas vuče prema dolje, prema osjećaju da nismo dovoljni i da nas naš život ne zadovoljava.

A nije čak nužno ni da u tome briljiramo, dovoljno je da postoji tračak talenta i želje za nečime, ali onda sve postaje još teže jer „ako nisi najbolji, nisi poznat i ne zarađuješ od toga, onda odustani.“ Ideja hobija poprilično je sklizak teren i mnogima sve više i više nejasan, osim kada je u pitanju bavljenje sportom jer zdrav život i rekreaciju svi podržavamo. Sve drugo što se čini kao trošenje slobodnog vremena na nešto od čega nikad neće biti „profita“ teško nailazi na razumijevanje.

I tada više nemamo razumijevanja ni sami za sebe i skinemo to što nas nosi poput krila, gurnemo duboko u ladicu i osjećamo prazninu, a istovremeno i težinu. Jer to što smo nešto sakrili i sami od sebe i dalje ne može poništiti činjenicu da znamo da je tu i da će nas pratiti uvijek kao sjena uz neizbježno „što ako?“ i „što bi bilo da sam pokušao?“.

Nemamo svi ista krila, ne sjaje sva istim sjajem, ali to nije ni bitno, bitno je da ih izvučemo iz ladice i vratimo tamo gdje pripadaju. Time možda nećemo promijeniti svijet, ali hoćemo svoj pogled na njega jer će sve biti lakše ako letimo barem malo iznad zemlje na krilima onoga što nas pokreće.

Napisala: Nikolina Hajnić