Moć ljubaznosti nekad pomiče planine

Kad razmišljamo o tome što nas privlači kod drugih ljudi, često nam prvo na pamet padne osmijeh, šarm ili način odijevanja. No postoji nešto tiše, dublje, što nas nerijetko osvoji, a da toga nismo ni svjesni.

Ljubaznost.

To nije prvo oku vidljivo, naravno, ali je ona ono što ostavlja najtrajniji dojam. Ljudi koji su ljubazni zrače nečim posebnim. Nije to samo lijepo ponašanje, to je toplina koju osjećamo u njihovoj blizini. To su oni ljudi zbog kojih se osjetimo viđenima, poštovanima, prihvaćenima. S njima želimo biti. Njima se vraćamo.

Ljubaznost se vidi u malim stvarima, u načinu na koji nas netko pogleda dok pričamo, kako nas sasluša bez prekidanja, u tihoj ponudi pomoći, u osmijehu koji ne traži ništa zauzvrat. Ne mora biti velika da bi bila snažna, dovoljna je sitnica da nekome uljepša dan.

Takvi ljudi u našim životima imaju posebno mjesto. Uz njih se osjećamo mirnije, sigurnije. Kao da nas njihova prisutnost podsjeća da svijet ipak može biti nježno mjesto. I baš zato ih volimo: volimo biti blizu njih jer nas ne opterećuju, ne natječu se, ne glume. Samo su tu, prisutni, iskreni, blagi.

Ljubaznost nije slabost, i nije nešto što se nosi da bi se impresioniralo druge. Ona dolazi iznutra, iz srca koje zna koliko malo treba da bi se nečiji dan promijenio. I upravo zato ljudi koji žive tako, koji svjesno biraju biti dobri, često i sjaje na poseban način.

U svijetu gdje je sve često površno i brzopleto, ljubaznost je kao tiha snaga. Ne traži pažnju, ali je dobije. Ne viče, ali se čuje. I ne prolazi s vremenom, ona ostaje i pamti se. Jer ono što dolazi iz srca, uvijek pronalazi put do drugih.

Na kraju dana, nećemo pamtiti tko je što nosio ni što je rekao, pamtit ćemo kako se uz nekoga nismo osjećali sami ni neshvaćeni. I zato, kad ne znaš što ponuditi svijetu, budi ljubazan. To je dar koji se uvijek višestruko vraća.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash