Može li čovjek postati previše racionalan da bi bio živ

Ponekad mi se čini da suvremeni čovjek pati od svojevrsnog viška racionalnosti. Ne mislim pritom na znanost, logiku ili kritičko razmišljanje — naprotiv, oni su među najkorisnijim alatima koje čovječanstvo posjeduje i nastavlja razvijati. Mislim na nešto drugo; na gotovo opsesivnu potrebu da se u prvom redu ispituje korisnost, mjerljivost, opravdanost i odmah primjenjivost kao mjera smislenosti. Gotovo instantnost da bi mu se atribuirala neka vrijednost.

Mašta u takvom okruženju često može djelovati kao luksuz. Ili još gore — kao gubitak vremena.

Djeca još uvijek spontano izmišljaju paralelne svjetove, stvaraju čitave narative iz oblaka u prolazu. Odrasli uglavnom prestanu. Ne zato što izgube sposobnost zamišljanja, nego zato što ih život (ili društvo) postupno istrenira da od mašte traže svrhu.

“Dobro, ali čemu to služi?”

Možda je upravo to pitanje kočnica kreativnosti. Neke od najvažnijih ideja  i koncepata nastali su upravo iz prostora koji u početku nije imao jasno definiranu funkciju ni gabarite. Umjetnost, filozofija, znanstveni proboji pa čak i velike društvene promjene često su započinjale kao nečija gotovo apsurdna misaona igra. Netko je prvo morao osjetiti i zamisliti nešto što još nije postojalo prije nego što je počelo poprimati konture  “realnog”, korisnog ili relevantnog za društvo u cjelini.

No danas živimo u vremenu u kojem je produktivnost najveći imperativ. Čak i odmor mora biti kvalitetan. Hobiji se monetiziraju. Kreativnost se pretvara u sadržaj. Tišina se puni notifikacijama. Dokolica, taj nekadašnji plodni teren mašte, postala je gotovo neprihvatljiva.

A mašta traži upravo ono što moderni život teže tolerira: sporiji tempo, prazninu, lutanje misli i mali vremenski okvir u kojem nećemo biti na vrhuncu efikasnosti.

Zanimljivo je koliko se odrasli ljudi često boje djelovati “djetinjasto”. Kao da ozbiljnost automatski podrazumijeva dubinu. A zapravo su neki od najmaštovitijih ljudi u povijesti zadržali upravo onu dječju sposobnost igranja idejama bez trenutne potrebe da ih opravdaju sebi ili okolini. Možda zato genijalnost često djeluje pomalo neozbiljno prije nego što joj društvo s odmakom pripiše vrijednost.

Racionalnost nam pomaže secirati i sintetizirati postojeće. Mašta nam dopušta naslutiti ono što još ne postoji. Problem nastaje kada jedno potpuno potisne drugo. Romantizirati maštu, a demonizirati racionalnost bilo bi u svojoj srži paradoksalno, a nekad je linija vrlo tanka.

Jer čovjek koji više ne može zamišljati drugačije koncepte, odnose, drugačiji život, drugačije društvo ili čak drugačiju verziju sebe vrlo lako počinje vjerovati da je postojeće stanje jedino moguće ili održivo. A to je istovremeno i samo po sebi nemoguće koliko i pogubno.

Ne samo kreativno, nego i egzistencijalno.

Možda zato odrasli ljudi često idealiziraju dječji svijet. Ne zbog bezbrižnosti — djeca nipošto nisu uvijek bezbrižna — nego zbog njihove sposobnosti da svijet još uvijek vide kao nešto fluidno, otvoreno i nedovršeno. Djeca intuitivno razumiju nešto što odrasli često zaborave: stvarnost nije samo ono što trenutno jest, već i tih nekoliko koraka dug most između trenutnog i potencijalnog.

Možda prava zrelost nije odricanje od nemogućeg, nego sposobnost da se ponekad na moment zaštitimo od cinizma. Jer bez mašte čovjek možda (p)ostaje funkcionalan, ali pitanje je ostaje li pritom i živ.

Napisala: Barbara Likter