Naše fragmentirane stvarnosti

Jedno od najvažnijih prihvaćanja ili procesa u psihoterapijskom odnosu je taj da klijent dođe do shvaćanja da, zapravo, većina strahova, boli, anksioznosti, nadanja, očekivanja dolazi iz umjetnih slika – iz fantazija. Mi svi kada bolje pogledamo, živimo u svojoj verziji stvarnosti. Jako rijetko imamo doticaj sa golom stvarnosti i situacijom bez ikakvih prethodnih očekivanja i pretpostavki. U komunikaciji s ljudima najčešće pričamo i tipkamo njima u odnosu na njihovu sliku koja je u nama, ne s njima u trenutku. To najčešće dolazi do izražaja u dugotrajnim odnosima, brakova, dugim prijateljstvima ili kada nakon dugo vremena vidimo neke stare prijatelje i poznanike. Naš je mozak uostalom upravo tako i složen, da smanji kompleksnost stvarnosti, stvarajući razne zaključke koje postanu ustaljene pretpostavke i polazišne točke.

Vrlo često ćemo pri tim susretima sa starim poznanicima prvo postavljati pitanja poput “I jesi još na onom poslu?”, “Kako je, baviš li se još trčanjem/heklanjem/plivanjem/isprobavanjem recepta?”. To je naša težnja, pogotovo ako je susret bio nenadan, da uspostavimo nekakav zajednički kontekst, da ili potvrdimo dio naše slike koji imamo u glavi o njima ili opovrgnemo tu sliku i prefarbamo dio koji više nije potreban s novim slojem.
Iz tog razloga su često upoznavanja novih ljudi tako teška. Mi se susrećemo s osobom koja ima cijeli svijet u sebi, a taj svijet nas može i odbaciti. Prilaziti i upoznavati je težak, dugotrajan proces, životno dug pa se bojimo da ne napravimo nešto krivo. Ako nam se osoba pri tom i sviđa imamo još više razloga za određeni strah jer bi odbacivanje od takve osobe kod nas proizvelo težnju za svakojakim preispitivanjima.

Ali nije stvar samo u upoznavanju novih ljudi. Ovaj proces usklađivanja slike neke osobe koju mi imamo i njihove slike koju oni imaju o sebi ili svojim postupcima je uzrok gotovo svih nesporazuma, sukoba i razmirica.
Uzet ću za primjer situaciju iz svog života koja je relativno bezazlena. Nedavno sam išao prespavati kod sestre u stan dok je ona na godišnjem odmoru na jadranskoj obali, zajedno s roditeljima. Prije nego sam otišao iz našeg doma za njen stan u Osijeku, zamolila me da najmodavki ostavim nešto u poštanskom sandučiću. Pri tom mi je rekla “ključ od sandučića je na komodi kod mene u sobi”. Odlično, nikakav problem. Ja sam došao u Osijek na jednu proslavu, prespavao kod nje u stanu i sljedeći dan me nazvala da još jednom prođemo što se tiče ostavljanja stvari u sandučiću. Pri tom ona upita “jesi našao ključ od sandučića?” Ja odgovaram da nisam. “Pa kako ga nisi uzeo iz moje sobe?” kaže ona, a ja priupitam “Iz tvoje sobe? Misliš doma?”. “Da!”. Ja sam odmah nakon poruke automatski pretpostavio da će se taj ključ nalaziti u njenoj spavaćoj sobi u njenom stanu u Osijeku, nisam niti pomislio na njenu sobu doma na selu. Ona već godinama živi u Osijeku zbog fakulteta, a samo povremeno dolazi doma.

Ovo je relativno bezazlen nesporazum, u kojem nitko nije stradao, naljutio se i nije izazvao poseban sukob. Ali zamislite samo kako brat i sestra mogu imati različite ideje u glavi oko mjesta s kojima su oboje upoznati, koji su u komunikaciji i odnosu već 27 godina. Kako onda ne očekivati da se često nađemo u sukobima s ljudima koje znamo puno kraće, živimo različite živote s različitim prijateljima, obiteljima, okolinama, interesima?

Internet je tu donio još jedan jako važan faktor. Prije Interneta je većina ljudi provodila vrijeme u relativno sličnoj fizičkoj stvarnosti. Recimo život nas i susjeda se jako malo razlikovao u svakodnevici, tu je bio posao, prijatelji, obitelj, neki određeni broj aktivnosti. Internet je donio novu situaciju da s pristupom računalu ili pametnom mobitelu, naš mozak dobije podražaje i iz njih uči, a ti podražaji uopće nisu vezani uz našu fizičku stvarnost. Na primjer može nas preuzeti strah kada čitamo o ratu na drugom kraju svijeta, a mi smo sigurni i na stabilnom mjestu. Možemo čitati o novom virusu u Maleziji koji nikad neće doći kod nas ali će kod nas proizvesti strah za vlastito zdravlje. Možemo čitati o političkim atentatima na drugom kontinentu i osjećati da je netko napao naše razmišljanje jer je bilo slično nekom liku na Internetu, a zapravo nas nitko ne napada i nitko ne sprječava u izražavanju.

Ta karakteristika koju je Internet, izloženost oglasima i raznom sadržaju donio u naš život je poprilično zakomplicirala svakodnevne odnose, pristupanje i upoznavanje s drugim ljudima, razumijevanje u intimnim i bliskim odnosima. Danas ispada da dvije osobe mogu živjeti skupa, raditi slične poslove, imati slične interese ali zbog toga što imaju prijedloge sadržaja i društvene mreže koje im serviraju objave i oglase specifične samo njima, te osobe se često mogu otežano razumjeti.
Većina ljudi provodi nekoliko sati dnevno na društvenim mrežama i na Youtubeu. Zamislite samo da to pretvorimo u neku drugu aktivnost, da 2 sata u komadu dnevno se bavimo na primjer slikanjem, a naš partner popravljanjem motora. Koliko bi imali zajedničkih tema za pričati o tim interesima? Internet olakšava da se okupiramo nekim svojim temama, jako jednostavno i brzo, gotovo neprimjetno u nama stvarajući fantazije i slike ponekad veoma drugačije od drugih bliskih ljudi.
Sitne razlike nam se počnu činiti velikima, raspravljanje o emocionalno nabijenim temama nam počne biti svakodnevica i odlučujući faktor za biranje osoba. A to je sve naposljetku – daleko od stvarnosti od koje živimo i doticaja s njom.

Znam i sam kako lagano upadnem u anksiozno stanje uma jer čitam o na primjer američkoj burzi i ekonomiji i brinem se kakve posljedice njihova nestabilnost može imati na moj život poučen iskustvom ekonomske krize 2008. i kasnije. A sada imam stabilan posao, dobar prihod i ugodan život. Moja briga dolazi od neke fantazije i ideje koja je stvorena u mojoj glavi.

Za mene osobno to je sigurno, a vjerujem i za mnoge druge ljude, naučiti koristiti Internet kao alat koji može biti koristan, a ne samo bezumno vrtiti novosti i upijati će biti ključno u sve umreženijem svijetu današnjice. To će nam omogućiti da budemo prisutni, u kontaktu s ljudima i okolnostima bez nekih zaostalih emocija radi čitanja udaljenih vijesti koje na nikakav način nisu povezane s našim sada i ovdje.

Ugasimo te male ekrane i pogledajmo oko sebe – majka priroda, i mi u suradnji s njom smo stvorili puno toga zanimljivog za vidjeti, mirisati, okusiti, dodirnuti i čuti.

Napisao: Marko Kovačević