Ne trebamo baš uvijek ljudima reć’ „oprosti“

„Moglo bi bit’ da je lakše umrit’, nego ljudima reć’ oprosti.“, pjeva Gibonni u jednom od svojih najvećih hitova, ali nije to baš svima tako teško, upravo suprotno, neki se ispričavaju preko svih mjera i potreba.

Naravno da je važno prepoznati vlastitu pogrešku, pogotovo onu koja je nekoga možda povrijedila, takve ljudskosti i empatije često manjka i svatko tko je svjestan sebe i osjećaja drugih svakako je vrijedan primjer koji treba istaknuti i pohvaliti. No ako se ispričavamo stalno i svima, za apsolutno sve, za ono za što smo krivi, za ono za što nismo, za ono što se još nije ni dogodilo, za ono za što se bojimo da će se dogoditi i tako unedogled, samo radimo veliku štetu sebi i svojemu samopouzdanju, ali i načinu na koji nas drugi ljudi doživljavaju.

Jer nije to više pristojnost, uviđavnost i poštivanje tuđih osjećaja, već umanjivanje samog sebe, gaženje po vlastitim stavovima, postupcima i izjavama, najizravnije rečeno: ponižavanje pred drugima.

Nema ljepšeg izraza za to niti blažeg objašnjenja, to je ponižavanje samog sebe i pružanje prilike drugima da nas iskorištavaju i smatraju nesigurnima i slabijima od njih, podložnijima manipulaciji.

Ako naš stav ne vrijeđa nikoga, nikoga ne ugrožava niti utječe na njihov život u negativnom smislu, onda se nikad, ali baš nikad ne trebamo ispričavati, opravdavati niti išta objašnjavati. Dužni smo samo sami sebi: biti svoji, autentični i stajati iza svojih riječi, drugima, kada je takvo nešto u pitanju, nismo dužni ama baš ništa.

Primjerice, ako se nekome ne sviđa osoba s kojom razgovaramo, družimo se i poklanjamo joj svoje vrijeme i ima argumente protiv nje, a nama je taj netko baš drag i u potpunosti nam odgovara, zadnje što bismo trebali je povlađivati nekome i opravdavati mu se zbog svojih izbora. Isto je i s izborima nečeg puno banalnijeg kao što su stil odijevanja, glazba koju slušamo, filmovi koje gledamo ili slično, ali namjerno sam dala drastičan primjer. Ponekad jednostavno toliko vjerujemo da smo uvijek u krivu i da se moramo za sve opravdati i posipati pepelom, da odustajemo ne samo od stvari koje volimo, već sumnjamo i u vlastite izbore i mišljenje kada je u pitanju krug ljudi koje okupljamo oko sebe.

Još jedno veliko „ne“ što se tiče ispričavanja su i izbori našeg životnog puta, karijere, obrazovanja, hobija, jednostavno svega što se tiče načina na koji želimo živjeti svoj život i donositi odluke.

Naš život je naša stvar i svatko tko očekuje da mu se za svaku sitnicu opravdavamo nije zaslužio biti dio tog života. A ako se opravdavamo bez ikakvog povoda i pitanja, onda smo mi ti koji ne zaslužujemo takav tretman prema samome sebe i trebamo se istinski pitati zašto to radimo, koje su naše najveće nesigurnosti i kako raditi na tome, a ne na stalnom nepotrebnom titranju oko tuđih osjećaja. Jer ti tuđi osjećaji često uopće nisu povrijeđeni niti ljudi razmišljaju o svemu tome zbog čega im se ispričavamo.

Živimo za sebe, ne za druge, biramo za sebe, ne za druge, odlučujemo za sebe, ne za druge. I ako nam netko ili nešto snažno i potpuno ispunjava srce ili nas neki stav, izbor ili mišljenje jasno definiraju kao osobu i dio su našeg identiteta, onda je jasno da „oprosti“ zaista nije potrebno.

Napisala: Nikolina Hajnić