Pauza od društvenih mreža koja mi je trebala

Društvene mreže često su mi bile i ostale koristan alat. Putem njih dijelila sam ideje, crtice vlastitih promišljanja i kadrove koje se ponekad usuđujem smatrati umjetničkom fotografijom. Dakle, jedan od pomoćnih kanala kojim ih puštam u svijet. Klice nekih vrijednih suradnji, a ponekad i značajnih privatnih odnosa započele su upravo tamo – na mreži, nekoć slučajnim razgovorom koji je kasnije poprimao svoje stvarno obličje uživo.

Ništa ne može zamijeniti pogled, prisutnost, dodir.

Ne mogu i ne želim osporiti činjenicu da su mi mreže otvorile pokoja vrata i povezale me s ljudima koje možda inače nikada ne bih uopće susrela u fizičkom svijetu.

Upravo u tome i jest njihova prava priroda: društvene mreže su alat. A alati sami po sebi nisu ni  inherentno dobri ni loši. Njihovu vrijednost atribuiramo im isključivo mi kao korisnici. Prečesto oko sebe primijetim i djecu i mlađe kojima je virtualno preuzelo primat nad onim što uvjetno rečeno nazivamo realnim. Digitalne platforme već su dovoljno dugo prisutne da ih često prestajemo doživljavati kao alat i počinjemo ih kao kolektiv promatrati produžetkom vlastitog bića.

U vremenu u kojem je gotovo sve dostupno jednim dodirom ekrana, mnoge ljude počinje gušiti upravo ta pretjerana dostupnost. Nekada smo odlazili iz kuće i zaista – odlazili. Danas sa sobom nosimo desetke razgovora, obavijesti, očekivanja i zahtjeva koji nas prate kamo god krenuli. Granica između privatnog i javnog, između rada i odmora, stvarnog i virtualnog postala je zamagljena.

Dojma sam da smo pomalo zaboravili koliko je vrijedna mogućnost da ne budemo dostupni, barem ne uvijek i odmah. Čovjeku prirodno treba prostor. Prostor u kojem misao može uzeti svoju putanju bez prekida. Prostor u kojem ne postoji potreba za reakcijom, odgovorom ili danas i prečesto – objavom.

Zato mi ova pauza od društvenih mreža iznimno godi. Šetnja šumom bez notifikacija. Čitanje knjige bez tih istih notifikacija. Mute  mi više nije bio dovoljan. U jutarnjoj rutini analogni mi je sat koristan saveznik, startanje dana više nije popraćeno refleksnim posezanjem za ekranom. Izbacila sam internet u prvih četrdesetak minuta dana, a za hitne slučajeve moji bliski imaju broj mobitela kojim sam dostupna. Jutarnje istezanje, prva čaša vode u danu i ostale popratne aktivnosti, sabiranje misli bez upliva vijesti iz svijeta jako su jednostavan korak, ali osjećam i koristan.

Kad sagledam širu sliku, nemam nikakav osjećaj nekog imaginarnog propuštanja jer sam se u startu, još kao tinejdžerka, prema tom svijetu postavila kao oruđu, a ne integralnom dijelu identiteta. Umjerenost smatram ključem zdravog korištenja. Kada ljudi ne ovise o tome, sve dobiva jednu ljepšu neprekinutost. Kao da se između događaja više ne ugurava neprestani digitalni šum. Misli imaju vremena sazrijeti, osjećaji se mogu oblikovati bez toga da budu izloženi. U toj neprekinutosti čovjek ponovno počinje primjećivati stvari koje su cijelo vrijeme bile tu: promjenu svjetla tijekom dana, ritam vlastitog disanja, detalje na licima ljudi koje susreće.

S ljudima koje najviše volim ili koji ostavljaju neizbrisiv dojam na mene često nemam niti jednu zajedničku fotografiju.

Vjerujem da radikalni detoks od društvenih mreža može biti iznimno koristan odraslima, a osobito djeci. Odrasli često misle da imaju razvijene mehanizme samokontrole, no nerijetko ih upravo mreže razotkrivaju kao bića koja neprestano traže potvrdu ili distrakciju, a ne samo informaciju. Djeca pak odrastaju u svijetu u kojem je ekran često preblizak privid okna prema stvarnosti. Ako im ne pomognemo usmjeriti ih da postoji vrijednost i izvan digitalnog prostora, teško će razviti sposobnost duboke pažnje, strpljenja i prisutnosti.

Pritom je zanimljivo koliko je strah od isključivanja često veći od njegovih stvarnih posljedica. Kada se sklonimo s mreža, brzo uopće zaboravimo na njih. Barem to kod sebe osjetim. Ljudi koji su nam zaista važni i dalje su dostupni. Jedna poruka, jedan okretaj broja ili videopoziv. Ono što je bitno, tu je.

Ili informiranje – putem novina ili medijskih portala daleko od nepoželjnog doomscrollinga (kojem debelo kasnim pronaći naš domaći ekvivalent kao kroatist, ali obećajem da hoću!).

Možda je najveća vrijednost ove pauze upravo u tome što nas podsjeća na jednu jednostavnu istinu: pažnja je najvrjedniji resurs koji posjedujemo. Vrijeme ne možemo vratiti, ali pažnju svakoga dana iznova biramo kome ili čemu poklanjati. Društvene mreže natječu se za nju, mediji se natječu za nju, algoritmi su izgrađeni oko nje. No pitanje koje si rijetko postavljamo glasi: kome želimo dati vlastitu pažnju i tko zapravo odlučuje o tome?

Možda pravi luksuz današnjice nije brz internet, najnoviji uređaj ili mogućnost da budemo povezani sa svima. Možda je pravi luksuz mogućnost da povremeno budemo nedostupni. Da gledam na pučinu, a fotoaparatu ni traga. Da je krajnji cilj tih fotografija dugoročno i zid nekih galerija u budućnosti, a ne zid kojem će netko pristupiti klikom.

Da misao ostane samo misao, a trenutak samo trenutak.

Jer život se nikada nije događao na zaslonu. On ga može više ili manje vješto prikazati, prenijeti ili zabilježiti, ali ne može živjeti umjesto nas. A ponekad je potrebno zastati na mjestu usred svega što nas povezuje sa svijetom kako bismo se ponovno povezali sa samima sobom i licem do sebe.To su trenuci u kojima se podsjetimo da nismo ništa propustili. Naprotiv.

Napisala: Barbara Likter