Pokušaj pogledati naprijed

Ako stalno gledaš nazad, može se dogoditi da ostaneš tamo. Znam da ponekad i poželiš ostati tamo, u poznatom zagrljaju, koji ti se u nekim trenucima čini toplijim i sigurnijim od bilo kojeg novog zagrljaja koji bi se mogao dogoditi. I zato niti ne dopuštaš novim zagrljajima da se dogode, zato odbijaš sve prema tebi ispružene ruke, samo zato što još uvijek gledaš nazad i misliš na onaj stari, možda ne nužno i najbolji zagrljaj, ali za tebe još uvijek toliko poseban.

A onda ipak, u nekim trenucima se odlučiš sabrati i tiho šapneš svojemu srcu: „Hajde, pokušaj pogledati naprijed.“ Ponekad, ali samo ponekad, srce te na sekundu i posluša. Tada pred sobom jasno vidiš neke nove ruke, neke nove prste, između kojih bi tvoji prsti taman sjeli. Sumnja ti ne da mira i proganja te misao: „Što ako su ti novi prsti moja nova pogreška?“

Ipak, trebaju ti ruke, jer u tvojim godinama više ne možeš imati samo dvije, sve postaje teško za obaviti sa samo dvije ruke. Ne možeš, a da se ne zapitaš: „Da li mi nedostaju bilo koje ruke, ili želim baš one, jedne jedine, koje su me nekoć grlile?“

I tada prestaje taj trenutak u kojem si jasno vidjela nove ruke, nove prste, između kojih bi tvoji prsti taman sjeli. Tada se srce okrene i nastavi gledati nazad, jer je tako najlakše. Jer se lakše zamisliti u tom starom, poznatom zagrljaju, nego povjerovati da bi nove ruke mogle zagrliti jače.

Jer staviti svoje prste između tih novih prstiju je preveliki rizik.

Pitaš se jesi li prestara za rizike, a onda se sjetiš da je negdje netko zapisao: „Postoji pravi trenutak za sve, pa čak i za pogreške.“ Ta rečenica te toliko dirnula, ne zato što ćeš se odvažiti i riskirati da ponovno pogriješiš, već zato što te i ona podsjeća, kao i sve, opet na taj stari, dobro znani zagrljaj, koji je tvoja najslađa pogreška.

No kad sve dobro zbrojiš i oduzmeš, ti dolaziš do oslobađajuće spoznaje, kako zapravo nikad nisi požalila ni jednu svoju pogrešku. Jer da tih pogrešaka nije bilo, ti sada ne bi bila ovdje, točno ovdje gdje jesi i točno takva kakva jesi. Ti više ne bi bila ti. I ono što te najviše učinilo tobom, jesu upravo pogreške, ta mala skretanja sa zacrtane staze, ti nepredvidivi trenuci u kojima su  tvoje odluke oblikovale tvoju ličnost.

Više te nije strah pogreške, jer iako znaš da te ta pogreška neće dovesti tamo gdje želiš biti, osjećaš da će te dovesti upravo tamo gdje trebaš biti. Zato ponovno šapućeš svojemu srcu: „Hajde, pokušaj pogledati naprijed.“

Napisala: Ivona Petrović