Samoća je dio nas

Moram se naučiti biti ono što želim da mi drugi budu. Moram gledati u ogledalo svakoga dana, dok se ne vidim kako me drugi vide. Moram pričati sa sobom svakoga dana dok ne naučim sebe. Moram provoditi vrijeme sa mnom dok ne prihvatim svoju glupost, cijenim svaku dobru stranu i zavolim svaki komadić mene. Jer ako neću ja, onda nema smisla tražiti to od drugih. I zato se trebam osamiti.

U današnjem ubrzanom svijetu, usamljenost se često doživljava kao negativna emocija — nešto što treba izbjegavati pod svaku cijenu. No, samoća — stanje u kojem smo sami, ali se ne osjećamo usamljeno — filozofi, umjetnici i mislioci slave kao izvor kreativnosti i samospoznaje.

Dakle, je li usamljenost doista loša? I kako možemo naučiti voljeti je?

Usamljenost je bolan osjećaj nepovezanosti, neželjenosti ili izolacije. Ponekad sam sama osjećala njezin danak kada nisam danima izlazila iz kuće. Dugotrajna usamljenost može dovesti do tjeskobe, depresije, pa čak i fizičkih zdravstvenih problema.  Samoća, s druge strane, je svjesno odabrano stanje samosti — mirno, refleksivno i bogato iskustvo. Nisu svi stvoreni za „pustinjski“ način života. Zato mi moje tijelo govori kada je dosta. Nekada se osjećam previše „stimulirano“ kada sam stalno okružena kolegama, prijateljima, obitelji. Društvena baterija se isprazni. Pa mi dan ili sati usmjereni sebi pomognu da se „resetiram“. I sama odlučujem kada i koliko vremena želim provesti bez ljudi.

Samoća mi je ključna za duboku misao i kreativnost.

Dok je kronična usamljenost štetna, privremena usamljenost može poslužiti kao signal — podsjetnik da se ponovno povežem sa sobom. Također me može potaknuti na osobni rast, prisiljavajući me da se suočim s vlastitim mislima i emocijama. Svi mi možemo pretvoriti usamljenost u samoću ako promijenimo svoj pogled gledanja na nju. Na primjer, svoje samostalno vrijeme ne doživljavam kao “usamljeno”, nego  kao na priliku za brigu o sebi, kreativnost ili učenje. Bavim se aktivnostima koje volim (poput hobija) i onih težih koje mi dopuštaju da „razgovaram“ sa svojim mislima (čitanje, pisanje dnevnika, meditiranje ili šetnje). Upravo zbog ovih aktivnosti sam naučila uživati u vlastitom društvu.

Kada imam „time alone“ isključim mobitel. Najbolja odluka ikad.

Besciljno scrollanje i uspoređivanje sa drugima na mrežama gdje je ionako sve lažno pojačava osjećaj usamljenosti. Umjesto toga usredotočila sam se na stvarna životna iskustva.

Kada se osjećam usamljeno, prihvatim to bez osuđivanja.

Ljubazna sam prema sebi kao što bi bila prema drugima.

Potrebna mi je samoća, a potrebna mi je i povezanost s ljudima. Tražim ravnotežu.

Usamljenost sama po sebi nije loša — važno je kako na nju reagiram. Promjenom načina razmišljanja mogu pretvoriti usamljenost u samoću — prostor za rast, kreativnost i unutarnji mir. I moram zapamtiti;

Moja najbolja prijateljica sam ja. Moja najbolja učiteljica sam ja. Moja najveća ljubav sam ja.

Autorica: Barbara Ušković

Izvor fotografije: Unsplash