Tri životne istine na koje su me podsjetila djeca

Uživam u podučavanju. Svaki se put iznova podsjetim koliko djeca proces usvajanja novih znanja učine dinamičnim. Radeći s djecom, adolescentima i odraslima, najviše me upravo mališani podsjete na to koliko znatiželje i smijeha može stati u sat vremena. Koliko životnih pitanja i istina možemo skupa smjestiti između prvih hrabrih koraka u ovladavanju  novim stranim jezikom do tečnog i suverenog vladanja materijom i primjene naučenog koja teče prirodno.

Svaka dob nosi sa sobom svoje izazove i iziskuje zaseban pristup u podučavanju (kao i svaki pojedinac, time se vodim). Rana i predškolska dob svakako se pokazala  poželjnim razdobljem za početak usvajanja novog stranog jezika zbog neuroplasticiteta ljudskog mozga, ili laički rečeno – upijaju kao male spužve. Ipak, trenutno se  želim osvrnuti više na ono neprocjenjivo na što me oni svakodnevno iznova podsjete  svojom neposrednošću, iskrenošću i jednostavnošću u komunikaciji, ono najbitnije što ponekad i smetnemo s uma u svojim „odraslim“ ulogama, iskustvima  i interakcijama koje često podliježu pisanim i nepisanim pravilima i formalnosti. Slijede tri životne istine kojima se djeca nesvjesno tako vješto vode u svemu što rade.

1. Vode se svojom iskonskom znatiželjom

Njihova žeđ za odgovorima na pitanja neutaživa je i iskrena. A pitanja je – bezbroj. 

Nerijetko u nekoj svakodnevnoj situaciji, bilo slučajno na javnom mjestu ili gdjegod drugdje, načujem iziritirani odgovor roditelja djetetu da prestane zapitkivati i da su stvari naprosto takve kakvima jesu. Nemojmo to činiti i pomozimo djeci hraniti i poticati njihovu znatiželju koja je iznimno moćan alat u učenju, otkrivanju svijeta oko sebe i još jednog bitnog svijeta – onog unutar njih samih.

Znatiželjno dijete je zdravo dijete. Želja za istraživanjem je njihova prirodna pokretačka sila. Nemojmo gasiti svaki taj unikatni mali perpetuum mobile.

Život je prije svega neponovljiva avantura.

2. Ne boje se pogrešaka i ne kalkuliraju rizike

Djeci je svijet njihovo igralište i poligon za avanture, a odrasli se često, poučeni vlastitim iskustvima i pogreškama,  možda i osjete obeshrabreni eksperimentirati. Djeca uče kroz igru i metodom pokušaja i pogreške. Nemaju urođen osjećaj sramote i ne boje se toliko neuspjeha.  Što bi se dogodilo kada bismo si u odrasloj dobi priznali svoje potencijalne zadrške, proračunali rizike realistično i uskočili u novo i nepoznato s povjerenjem djeteta koje uči nešto novo?

Možemo vješto balansirati između odgovornosti i odvažnosti. Dopustimo si spremnost na rizik, zauzdajmo strah i možda nas novopronađena odvažnost dovede do neočekivanih (samo)spoznaja.

3. Beskrajna maštovitost

Mašta ne poznaje granice. Barem dok ne odrastemo. Odrastanjem spoznajemo više logičkih i smislenih ograničenja i prosječan odrastao čovjek sve rjeđe testira granice izvedivog mogućeg. Time ih sve rjeđe i pomiče. Barem taj dojam stječem kad se osvrnem oko sebe. Svaka čast iznimkama (ima ih).
To me podsjeća na neke od nebrojenih eksperimentalnih momenata kad sam kao malo dijete „gradila“ cepelin od starog šatorskog platna, nekoliko dasaka i odbačenih propelera ventilatora. Ili  zgode kad bih netragom nestala iz obiteljske kuće, provukla se ispod ograde pod visokim naponom k susjedovim konjima i govorila im o važnosti zdrave i uravnotežene prehrane, svojevrsni nutricionist za životinje. Dječja mašta nema granica.

Za kraj želim reći  samo – hvala vam, djeco, na zaraznom entuzijazmu. Inspirirate me.

Napisala: Barbara Likter, volonterka