Um kao igralište, a ne odlagalište

Oči koje žele vidjeti nešto zanimljivo, u svemu će prepoznati nešto zanimljivo. Čovjek rijetko vidi ono što gleda. Većinom vidi ono što očekuje. Ako očekuje dosadu, svijet će mu se doimati monotonim mjestom. Ako očekuje inspiraciju, pronaći će je i u najobičnijem kadru nekog random utorka — u pukotini na zidu, u rečenici prolaznika, u vlastitoj misli koja sine nepozvana.

Zanimljivost nije osobina stvari, nego stanje svijesti. Pitanje stava i perspektive.

Današnji pogled često je umoran. Ne od promatranja, nego od prekomjerne izloženosti podražaju. Pregršt teksta, slika, poruka i sadržaja prolazi nam pred očima svakodnevno. Toliko da je sposobnost opažanja u prosjeku otupljena. Prosječan čovjek konzumerizam translatira i u ovu sferu. Također, očekuje da sve što želi biti primijećeno u sebi mora nositi (ne)određenu dozu glasnoće, šarenila i brzine. A ipak, rijetko što ostaje zapamćeno. Rijetko što ostavlja traga. Rijetko što ostaje s nama i godinama poslije. Ili u nekom momentu gdje ispliva nenadano i ponovno nas ostavi bez daha.

Um nije zamišljen kao skladište tuđih misli, već kao prostor u kojem se misli susreću i sukobljavaju. Nekad strpljivo dozrijevaju dok ne dosegnu onaj pravi stupanj fermentacije pred realizaciju. I onda su spremne biti poslane u svijet. Bez tišine nema dubine. Um koji je stalno ispunjen više nema gdje misliti. Kolektivni horror vacui.

Brzina je postala imperativ, često nauštrb kvalitete. Ono što je brzo smatra se učinkovitim, a  što zahtijeva trud i vrijeme proglašava se nepraktičnim. No um koji se previše navikne na brzinu prestaje razlikovati bitno od nebitnog. On više ne pita zašto, nego samo što je sljedeće. Takav um ne gradi stavove — on skuplja impresije i djeluje u svojoj srži reaktivno.

Površan pogled uvijek traži novo, a dubok pronalazi varijacije na temu. Prvi se brzo zasiti jer ne ulazi u odnos sa stvarima. Drugi ostaje budan jer zna da se značenje ne kristalizira nužno odmah. Dubina zahtijeva strpljenje. A strpljenje danas djeluje kao zastarjela vrlina, gotovo nepraktična. No bez njega, svijet se pretvara u niz nepovezanih prizora koji brzo blijede i ponekad čak djeluju performativno.

Način na koji gledamo svijet odraz je našeg unutarnjeg stanja. Nemiran um vidi kaos. Ciničan um vidi ispraznost. Otvoren um vidi mogućnost.

Zato dva čovjeka mogu stajati na istom mjestu i vidjeti dva potpuno različita svijeta. Otvoren um revidira i pogled.

Svijet kao svijet čovjeku ništa ne duguje. U moru podražaja svatko od nas ima osobnu odgovornost i slobodu selekcije. Ne bojte se biti izbirljivi u onome što unosite. Ni odvažni i autentični u onom što izražavate. Kriteriji i smjelost uvijek su in. 

Napisala: Barbara Likter