Zašto komentiramo nečiji izgled ako postoji toliko drugih mogućih tema?

Što to ima u ljudima tužno da misle da imaju pravo komentirati tuđi izgled? I to onako, usput, direktno u glavu, bez promišljanja, kao da komentiraju kakvo je vrijeme vani i sviđa li im se što pada kiša ili sije sunce. To je samo znak nekulture i manjka širine tema i interesa. Zar stvarno ne postoji nešto drugo što bi se komentiralo ili moglo pitati? Što dobijemo time da nekog odlučimo tako iz vedra neba prisiliti da nam objasni zašto je smršavio, udebljao se, pustio sijede, nije sakrio podočnjake ili nešto deseto? Ne vjerujem da ičiji dan time dobije na značaju i da se nešto drastično poboljša ili pogorša, a osobi kojoj je pitanje upućeno može se u tom trenu srušiti cijeli svijet. Ili će se samo iživcirati, a ni to joj ne treba.

Ne znamo nečije razloge, a ni ne trebamo ih znati. Osim ako oni ne žele da ih znamo. Kada nas za 40, 50 ili 60 godina netko pita za najbolje trenutke, situacije i uspomene koje pamtimo, sigurno nećemo pričati o tome kako nam je tada izgledalo tijelo, nego o svim emocijama koje ti momenti bude u nama. I ako dođemo na razinu da nismo opterećeni onim vanjskim i živimo slobodno fokusirani na ono bitnije, mislite li da je stvarno nužno da netko sa strane glumi ogledalo kao da ga kod kuće nemamo i slobodno komentira ono što ga se uopće ne tiče, kao da analizira kvalitetu jabuka na tržnici? Nije naša stvar, nije pristojno, nije potrebno i pokazuje manjak socijalne inteligencije. A stvarno se nadam da nitko od nas ne želi ispasti glup. 

Možda ovo zvuči malo pregrubo, ali na drugačiji način ne mogu izraziti svoje razočarenje time kada vidim takvu netaktičnost i zapravo manjak i empatije, a ne samo socijalne inteligencije. Dakako da je u redu kada svoju zabrinutost pokaže netko tko nam je blizak, ali on to (uglavnom) neće reći na način koji će nas povrijediti, potresti do kosti i ostaviti nas s gomilom nesigurnosti i propitivanja.

Dovoljno će se propitivati i netko tko je potpuno samopouzdan i nema problem sa slikom svoga tijela i sebe kao osobe. Svejedno neki nepotreban komentar neke tamo usputne osobe ostane barem neko kraće vrijeme u mozgu. Srećom, kod takve osobe neće napraviti neki značajan utjecaj. Ali zamislite nekoga tko ima ili je imao neki poremećaj prehrane, bori se s nekom drugom, fizičkom bolešću, koja izravno utječe na njegov izgled ili pak boluje od tjelesne dismorfije ili nečeg sličnog. A to ne možete znati ako vam osoba sama ne odluči ukazati povjerenje i otvoriti vam se, takvi podaci, nažalost, nikome ne pišu na čelu. Da pišu, bilo bi ih puno lakše detektirati i ne dopustiti osobi da potone u mrak, tugu ili očaj, a da nikome nije uspjela ni dati priliku da joj pomogne ili barem pruži utjehu.

A kako će nam itko dati priliku da mu budemo osoba od povjerenja ako hodamo uokolo ispitujući ljude o onome što nije naša briga sve dok nam ta osoba ne dopusti da bude naša briga.

Ljudi koji zabadaju nos u tuđa posla, obično tako skrivaju vlastite frustracije i nemoć, nadaju se da će otkriti da je nekom drugom gore nego njima i tako si barem malo podići vrijednost. Do idućeg dana kada će morati potražiti novu žrtvu.

Nikad ne znate tko je ta vaša iduća „žrtva“: je li netko jak koga neće biti briga za to što kažete ili netko kome je ta jedna jedina riječ dovoljan povjetarac da raznese njihovu kulu od karata.

Pa ako već ne možemo biti ljepilo koje će učvrstiti tu kulu, onda stvarno nema potrebe da budemo faktor koji će ju pretvoriti u prah.

Napisala: Nikolina Hajnić, volonterka