1 je pretpranje, 2 je pranje, u sredinu ide omekšivač

Godina je 2015. Pohađam zadnji razred srednje škole i u tijeku su cjelogodišnje pripreme za maturu. Najveći problem mi stvara matematika, s kojom imam svojevrstan odnos mržnje i ljubavi. U osnovnoj školi sam pokazivao poprilično dobre matematičke sposobnosti, brzo sam rješavao zadatke, tablicu množenja zapamtio kao od šale. Tijekom ulaska u pubertet, čini mi se baš u vrijeme kada se na onaj tinejđerski način počinjemo svađati s roditeljima, ja sam se počeo svađati i s matematikom. Ta mržnja je potrajala popriličan broj godina (a možda i još traje), tako da mi je i 6 godina poslije, u vrijeme mature, to bio skroz odbojan predmet, unatoč tome što sam kasnije pohađao prirodoslovno-matematičku gimnaziju.

U mom iskustvu kada god spominjem tu situaciju u razgovorima, prvo sljedeće sugovorničko pitanje je “Pa zašto onda matematička?”. Biologija i geografiju su mi oduvijek bili dragi predmeti pa uzvratim s odgovorom, “Jer je PRIRODOSLOVNO-matematička”, obično lagano uznemirenim tonom ali ipak samo s ciljem naglašavanja da sugovornik ne obraća dovoljno pažnje na moje riječi. Kada sam donosio odluku upisa u srednju školu, jedna od drugih glavnih misli vodilja mi je bila profesor informatike u toj školi koji je bio nadaleko poznat kao pravi stručnjak u svom području. I taj stručnjak me doista tamo i dočekao. Čovjek je imao svoju privatnu tvrtku, znao odgovore na sve što se moglo motati po našim petnaestogodišnjim znatiželjnim glavama i ponosno pokazivao čekove primljene poštom od svima nam poznatog Google-a.

Pa ipak, bolno saznanje do kojeg sam došao tijekom godina obrazovanja u osječkoj trećoj gimbi je da ne mogu proći srednjoškolsko obrazovanje samo učeći biologiju, povijest, geografiju i informatiku. Tu ima u prosjeku još čitavih dodatnih desetak predmeta. Svi oni zahtijevaju trud, rad, rješavanja zadaće, koncentraciju na satu, posvećenost ispitima. I tako ovi moji najdraži predmeti čine samo petinu (⅕ !!!) ukupnog fonda sati svaki tjedan. Bio sam bijesan. Osim toga sam u to vrijeme aktivno trenirao atletiku s popriličnim brojem uloženih tjednih sati, tako da je taj manjak energije još samo pojačao osjećaj da se želim baviti samo stvarima koje su mi zanimljive.

Ali događaj gdje me stvarno dočekalo saznanje da se moram nositi sa situacijama koje ne želim ili ih nisam planirao je bio odlazak na fakultet u Zagreb. Pošto dolazim iz malog slavonskog sela, bilo mi je jasno da će preseljenje u najveći grad naše države biti pothvat. Greškom sam ga uspoređivao s Osijekom, um mi je bio okupiran bijegom iz trenutne sredine, tadašnjom djevojkom koja je također odlazila u Zagreb i mišlju “Pa dobro, ako se potrudim i dovoljno učim na faksu, sve će biti okej.” 🙂

Mike Tyson ima jednu zanimljivu izreku: “Svi ljudi imaju plan dok ih netko (nešto) ne udari u lice.” Naravno, ovdje ne podržavam nasilje niti mislim da nas netko mora udariti da nešto shvatimo. Ovu izreku volim uzeti kao metaforu. Udarac u lice su često neki previđeni događaji, nešto na što nismo obraćali pozornost. Nešto što nam je promaklo u analizi šire slike, ako smo ju uopće pokušali analizirati. Na primjer moja srednjoškolska matematika. Mnoštvo predmeta osim mojih interesa. Iscrpljenost radi bavljenja sportom. Brojne obveze oko zadaća, ispita, projekata, prezentacija, učenja, pisanja eseja, razvijanja socijalnih odnosa. Pa poslije, činjenica da u Zagrebu živim sam u stanu, nema mame da mi pere rublje, kamenac se skuplja na slavinama, žarulje su pregorjele, grijač u pećnici je pokvaren, susjedi su glasni i poprilično sam siguran da imam sustanare u obliku bar pet, šest insektnih vrsta.

Profesor stručnjak informatike u srednjoj školi je napustio posao nakon mog prvog razreda. S djevojkom koja je otišla u Zagreb sam prekinuo vezu tijekom prve godine fakulteta, taj fakultet na kraju mi se nije više ni sviđao pa ga nisam ni završio. Voziti se tramvajem sat i pol, iako volim edukaciju na koju idem, može teže pasti nego ići HŽ vlakom 4 sata do doma. Sve stvari koje sam mislio da su glavne u odlukama na kraju to nisu ispale. Većina “planova” se raspala. Na putu su se dogodile situacije, naišli ljudi, promijenio se ja, tako da na trenutke nisam uopće poznavao osobu koja se prije par godina nalazila u tim nezgodnim trenucima odluke i odabira.

Ono što sam shvatio je, ništa ne pobjeđuje staviti misli na papir. Bilo virtualni u MS Wordu ili još bolje, uzeti penkalo i početi ispunjavati novu bilježnicu dok mi oblak mirisa tinte i tek otvorenog papira raspiruje maštu i ideje. Za sagledati širu sliku sam shvatio, moram biti prisutan. Moram sagledati scenarije koje mi se ne sviđaju, dati si vremena razmisliti o situacijama kojih se do sada nisam ni sjetio. Spontanost ima ulogu u životu te je i u mom više nego dobrodošla. Ali bez iznimke, važne životne odluke sam mogao donijeti s više prisutnosti i posvećenosti, ispale one pozitivne, zanimljive, negativne ili lekcije.

Često budemo žrtve svojih zamišljanja. Fantazija, ideja koje raspirene neizraženim emocijama i ne procesuiranim životnim događajima utječu na naše raspoloženje i odluke. Jednostavna tablica pozitivnih i negativnih aspekata koje ćemo sagledati nam može otkriti naše nesvjesne obrasce razmišljanja. Osobno mi je iskustvo da sam se puno češće naišao sam sebi na putu nego što je to bilo netko drugi ili nešto drugo. Mučile su me situacije koje se nisu ni dogodile, svađe koje ni neće, crni scenariji koji su sada u eteru zaborava. Ali jednom kada je to sve na papiru, imam osjećaj da je lakše. Izvedivo. Predočivo. Da imam izlaz i potencijalni put. Stoga, nadam se da će ovo nekoga potaknuti na zapostavljenu vještinu piskaranja. Ako nikad, u trenutku dosade, ako ništa, bar u obliku popisa dnevnih obveza. Sretno. 🙂

P.S. Ako deterdžent staviš u pretinac s brojem 1 i ne uključiš perilicu za rublje na program koji ima pretpranje, taj deterdžent će svakako negdje zapeti i tvoje rublje neće mirisati kada ga izvadiš. Pretpranje je 1, pranje je 2, omekšivač je u sredini i obično ima prikaz nekog cvjetića u pregradi. Uvijek sam mislio da je 1 prioritet ali ne u ovoj situaciji. Ne s ovom divljom napravom.

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Pixabay