2020.- vrijeme Kairosa ili vrijeme Kronosa ?

Bliži se prosinac, bliži se zadnji mjesec ove toliko teške 2020. godine koja će po svemu sudeći zauzeti povlašteno mjesto u povijesnim analima. Doista se čini kao da je protekla u nekom lošem i mutnom snu. Čuli smo toliko negativnih osobnih iskustava, toliko teških životnih priča, a „memovi“ na društvenim mrežama već dugo anticipiraju njezin završetak. Fascinantno je što sve čovjek može proživjeti za vrijeme jednog jedinog nezainteresiranog kozmičkog ritma u kojem se Zemlja okrenula oko svoje osi. Čini se sasvim opravdanim postaviti pitanje: da li je vrijeme koje smo proživjeli u 2020. g. izgubljeno ?

Vrijeme. Vrijeme uistinu može predstavljati moćnog saveznika ili nepobjedivog neprijatelja. Da je tome tako znali su i stari Grci, koji su se na vrijeme referirali pomoću dva pojma: Kronos i Kairos. Kronos bi u doslovnom prijevodu označavao trajanje, vijek ili starost. Drugim riječima, Kronos pretežito označava ljudsko iskustvo vremena koje se odnosi na njegovu nepovratnu prolaznost. To je ono vrijeme koje nas pobjeđuje u bitci u kojoj nam je poraz ionako neminovan (nije slučajno da je takvo poimanje vremena dobilo naziv po mitološkom titanu Kronosu – onome koji proždire). Da, Kronos je onaj dosadan radni tjedan, ona dosadna rutina koja prolazi, a da je nismo ni svjesni. Kronos je također i ova naporna 2020. godina od koje želimo pobjeći glavom bez obzira. No, kao što smo rekli, postoji i drugačije poimanje vremena, ono koje su Grci nazivali Kairos. Za razliku od prethodnog pojma, Kairos bi u prijevodu označavao pravi razmjer, pravu mjeru ili pravi trenutak.

Upravo je Kairos ono vrijeme koje je naš moćni saveznik u borbi protiv Kronosa. Kairos nije ni više ni manje nego li jedan trenutak, trenutak koji daje smisao našem životu i koji se kroz nas ucrtava u vječnost. Što to znači ? Koliko smo puta tijekom naših života doživjeli jedan mali događaj, jedan nenadani susret koji nam je ostao urezan u sjećanje i koji će nas pratiti zauvijek. Kairos je ona lijepa uspomena koju smo doživjeli kao dijete i koja nas, svaki put kada nam se vrati u pamćenje, podsjeti da smo (uz sav danak koji nam je u međuvremenu oduzeo Kronos) i dalje ona ista osoba koja je tu uspomenu jednom davnom proživjela. Kairos je također onaj trenutak kada smo se prvi put poljubili, onaj trenutak kada smo maturirali ili diplomirali, trenutak kada smo upoznali značajnu osobu u svome životu, trenutak kada smo se oženili ili dobili novog člana u obitelji. Zapravo, nema pravila u vezi samoga trenutka koji Kairos predstavlja, to može biti i situacija bez nekog značajnijeg smisla ili važnosti. Jedino pravilo Kairosa jest da u tome trenutku imamo osjećaj da cijeli naš život stoji u savršenom odnosu s  cijelim svijetom – naš život postaje smislen. Taj trenutak smisla s nama odlazi u vječnost i u tome trenutku mi pobjeđujemo zastrašujući Kronos. Odličan filmski prikaz te naše borbe nalazimo u filmu Beskrajan dan iz 1993. g., u kojemu se glavni lik Phil jednog jutra pronalazi u bezizlaznoj vremenskoj petlji u kojoj mu se svaki dan iznova ponavlja i iz koje ne može izići. Tek nakon što odustane od potrage za izlazom i doživi potpuno spontani trenutak sa ženom u koju je zaljubljen on se uspijeva izbaviti iz vremenske petlje tog ponavljajućeg dana. Ukratko, Phila trenutak Kairosa spašava od Kronosa.

Vrijeme Kairosa nam donosi još jednu važnu spoznaju. Uz pomoć Kairosa mi postajemo svjesni našeg teškog suživota s Kronosom. Kao dijete sam nekoliko puta godišnje išao s obitelji na imanje koje smo imali u Moslavini. Sjećam se kako mi je kuća u središtu dvorišta predstavljala kolosalno zdanje koje čuva brojne tajne i misterije, štala pored kuće bila je opasno mjesto prepuno tajanstvenih opasnosti zbog kojih sam joj se rijetko i približavao, dok je polje izvan ograda dvorišta djelovalo kao da je dugačko bezbroj kilometara. Jako puno uspomena mi je ostalo urezano u pamćenje iz tog doba, jako puno trenutaka koji su mi, iako toga tada nisam bio svjestan, donijeli savršeni smisao u život i koji su ostali samnom sve do danas. Kada sam se, već poprilično stariji, vratio s obitelji na imanje shvatio sam da je kolosalno zdanje zapravo obična trošna kuća u poluruševnom stanju, da nema ničega opasnog i tajanstvenog u vezi štale, a da je kilometarsko polje dugo svega nekoliko desetaka metara. Da, Kronos je učinio svoje, tada sam postao svjestan toga, ali mi ipak nije mogao oduzeti trenutke Kairosa i smisla jer sam odlučio da ću imanje upamtiti upravo na onaj način na koji sam ga gledao kao dijete, čak kada mi je pred očima bilo nešto sasvim drugo. Tako ga pamtim i dan-danas.

Kairos nam povremeno snažno svjedoči kako nas Kronos mijenja, ali ta njegova snaga trenutka za vječnost ipak prevladava i otvara vrata Smislu. Ona nam pokazuje da mi, iako egzistiramo prvenstveno kroz Kronos i prostor, živi postajemo tek kroz Kairos (ne znam da li je itko toga bio više svjestan nego li francuski književnik Marcel Proust, koji je cjelokupno književno stvaralaštvo posvetio trenucima Kairosa, a koje mu je u svijest vratio čuveni kolačić madaleine).

Istina, 2020. bila je naizgled katastrofalna godina. Trenutačno se, pred najromantičnijim razdobljem godine, nalazimo u drugom „lockdownu“. Čini se da nema mnogo razloga za veselje, a klima je pretežito pesimistična – Kronos je učinio svoje (jedino dobro što nam je podario za ovu godinu jest to da je prošla začuđujuće brzo). Ipak, siguran sam da je svatko od nas u ovoj crnoj godini doživio barem jedan razgovor, jedan susret, jedan trenutak Kairosa koji će ga pratiti do kraja života. Siguran sam i u to da kada nam se u budućnosti taj trenutak Kairosa vrati u sjećanje više nećemo razmišljati ni o „lockdownu“, ni o koronavirusu, ni o sumornoj (ali dalekoj) 2020. godini već ćemo uživati u tom jednom trenutku smisla zbog kojega se isplati živjeti.

 

Martin Svilanović, mag. theol.

Fotografija preuzeta s: Unsplash