Uloga škole u prevenciji nasilja

Da škola bude mjesto u kojem se djeca osjećaju sigurno i prihvaćeno…

Škole i djelatnici škola (ravnatelj, nastavnici, stručni suradnici) odgovorni su reagirati na nasilje ukoliko se ono događa u školi ili u blizini škole (na školskom igralištu, školskom vrtu ili sl.). Svaka škola u slučaju nasilja trebala bi postupati prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja i po potrebi uključiti i policiju i nadležni centar za socijalnu skrb. Djelatnici i roditelji trebali bi biti upoznati sa Protokolom o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima.

Škola bi za djecu trebala biti “sigurno mjesto” baš kao i obiteljski dom. Nažalost, svakodnevno svjedočimo drugačiju stvarnost.
Poput roditelja (i drugih odraslih osoba uključenih u odgoj i obrazovanje djece) i djelatnici škola trebali bi djeci biti uzor prvenstveno vlastitim ponašanjem.

Kako bismo stvarali klimu sigurnosti i netolerancije na nasilje važno je da:

– budemo dobar model – ponašamo se prikladno prema kolegama, učenicima i roditeljima
– reagiramo na nasilje – zaustavljamo ga, pravovremeno interveniramo, onemogućimo ponavljanje incidenta,
– pružimo podršku žrtvi,
– točno utvrdimo što se dogodilo,
– razgovaramo s učenicima o nasilju i potičemo netoleranciju na nasilje,
– potičemo djecu na kolegijalnost i pružanje podrške i pomoći žrtvi,
– potičemo dijete počinitelja da shvati i prihvati svoju odgovornost i promijeni ponašanje (dati mu/joj podršku za promjenu na bolje),
– potičemo pozitivnu atmosferu i prikladna ponašanja u razredu,
– učimo djecu prepoznati nasilje i prikladno reagirati,
– potičemo prijavljivanje nasilnih ponašanja,
– uključujemo roditelje u rješavanje problema s njihovim djetetom,
– potičemo dodatni rad sa djecom koja imaju poteškoće u ponašanju,
– potičemo aktivnosti koje će djeci povećati samopouzdanje i razvijati socijalne vještine,
– potičemo dobru komunikaciju svih relevantnih subjekata: nastavnika, stručnih suradnika, roditelj i djece,
– osmislimo i zajedno sa djecom izradimo razredna pravila i pridržavamo ih se,
– pohvaljujemo pozitivno ponašanje i trud (ne samo dobre ocjene),
– svakodnevno s djecom razgovaramo i ponavljamo (i onda kad mislimo da to nema nekog smisla),
– primjećujemo stvarnost oko sebe (npr. djecu koja su uvijek sama, odvojena od grupe, tužna) i reagiramo (ne zatvaramo oči i prelazimo preko problema jer se oni neće riješiti sami od sebe);

Rješavanje problema nasilja među i nad djecom odgovornost je nas odraslih. Djeca ne bi trebala sama rješavati ove probleme. Ona imaju pravo boraviti u sigurnom okruženju i osjećati se sigurno i prihvaćeno.

A. Pleša, stručna suradnica za edukacije i savjetovanja

Nemoguće je često ono što nije pokušano…

Photo courtesy of Pixabay