Usamljenost

S obzirom na to da svi ljudi tragaju za srećom i da svi ljudi žele biti sretni, osjećaj usamljenosti koji je uočen među adolescentima, mladim odraslim osobama, ljudima srednje životne dobi i starijim odraslim osobama, otkriva veliki društveni problem. Iako je sama srž osjećaja samoće opća i odnosi se na sagledavanje negativnog iskustva zbog nesrazmjera između željenih i postignutih veza i odnosa, oblici usamljenosti i sve ono sto joj prethodi izuzetno se razlikuju u pogledu osobnih i kontekstualnih karakteristika.

Usamljenost je subjektivno i negativno iskustvo, te je ishod kognitivne procjene podudaranja između realne količine i kvalitete postojećih odnosa s postojećim društvenim standardima odnosa. Suprotan osjećaj od usamljenosti je pripadanje ili ukorijenjenost/utemeljenje.

Socijalna izolacija odnosi se na objektivne karakteristike neke situacije gdje ne postoje odnosi s drugim ljudima. Suštinsko pitanje je sljedeće: Do koje mjere je on/a sam/a? Postoji kontinuum koji se kreće od socijalne izolacije na jednom kraju, pa do društvenog sudjelovanja na drugom kraju. Osobe s vrlo malim brojem značajnih veza, po definiciji su socijalno izolirane. Usamljenost nije direktno povezana s objektivnom socijalnom izolacijom; ta asocijacija je složenije prirode.

Usamljenost je samo jedan od mogućih ishoda u doživljaju situacije koju karakterizira mali broj odnosa. Socijalno izolirane osobe nisu nužno usamljene, a usamljene osobe nisu nužno i socijalno izolirane u objektivnom smislu. Pojedinac koji je dobro pozicioniran u pogledu realnog društvenog sudjelovanja, može zauzeti gotovo bilo koji položaj u subjektivnom kontinuumu usamljenosti. Gdje će se osoba pozicionirati na subjektivnom kontinuumu, zavisi o standardima njegove veze/odnosa. Neki ljudi s malim brojem socijalnih kontakata mogu se osjećati usamljeno; drugi bi se mogli osjećati dovoljno uklopljeni/adaptirani. Primjer za potonju situaciju je osoba koja više voli biti sama i odlučuje se za privatnost kao način za izbjegavanje neželjenih društvenih kontakata i odnosa.

Položaj osobe u subjektivnom kontinuumu osjećaja usamljenosti ne određuje samo vrsta, priroda i dubina propuštenih odnosa, već i vremenska perspektiva potrebna za “rješavanje” i nadogradnju problematičnih odnosa, kao i kapaciteti za promjenu situacije.

Uopće je prihvaćeno da usamljenost nije direktno povezana sa socijalnom izolacijom, odnosno nepostojanjem/deficitom odnosa s drugim ljudima. Usamljenost je definirana kao negativni ishod kognitivne procjene razlike između (kvalitete i količine) postojećih odnosa i standarda odnosa. Sve većom pojavom rada iz disciplina kao što su psihologija, sociologija i antropologija proširila su se i razumijevanja mehanizama koji stoje iza nastanka i kontinuiteta usamljenosti. Pri tome su, pored pozadinskih varijabli poput starosti, spola i zdravlja, razmotrene karakteristike društvene mreže odnosa, osobine ličnosti i standardi odnosa. Društveno izolirajući efekti deprivacije mogu nastati i uslijed socijalnih i ekonomskih uvjeta na nivou zajednice.

Neki se oporavljaju od usamljenosti pomoću vlastitih strategija ili prepuštajući vremenu da sve izliječi. Za ostale je potrebna vanjska stručna pomoć. Najočitiji pristup je pomoći ljudima da razviju zadovoljavajuće odnose. To se može postići poboljšanjem načina na koji oni komuniciraju s drugima kroz trening socijalnih vještina ili oblike psihoterapije usmjerene na promjenu disfunkcionalnih međuljudskih dispozicija (npr. strah od odbacivanja). To se može postići i poboljšanjem mogućnosti za interakciju kroz programe usmjerene na uklanjanje prepreka za socijalnu interakciju (npr. pružanje prijevoza) ili na okupljanje ljudi (npr. grupe usmjerene na zajedničke diskusije).

Napisao: Đorđe Maksimović

Fotografija preuzeta s: Pixabay