Poslije oblaka, sunce

Postoje uvijek dani u životu za koje bismo najradije da smo ih prespavali. Kada nehajno odmahnemo rukom uz komentar ‘ah, loš dan!’ To je onaj dan kada se isprepliću sunce i kiša i kada, naposlijetku, nebom zavlada duga. Dan kada te obuzima malodušnost, a trebaš biti zahvalan na onome što imaš. To je nekad prilično teško. Stanimo malo i promislimo; Ali kako bi znali za ljepotu života ako ne upoznajemo njegovu bol? Zahvalimo toj boli u sebi, ona je tu samo da nas malo uzburka, ona je samo usputna stanica na putu za sreću. 

Kako bi znali što je istinska ljubav da je nismo nesebično dobivali od svojih roditelja, braće, djedova i baka?

Nikako. Bez njih bi naše srce bilo amputirano.

Kako bih imala inspiracije za pisanje, da uz mene nije najveći Dar, a to je život sam po sebi; premda, znam, zvuči kao klišej, izgovoren nebrojeno puta. Ali tako je. Život ima neodoljivu pokretačku moć i kad nas baca u nepredviđene oluje. Kada se učimo prilagođavati njegovim promjenama na koje nismo pripremljeni. Kad je tragikomičan. Kada nas ostavlja posramljene i usamljene. Kada gubimo one koje volimo. Kada se svađamo i mirimo sami sa sobom i sa svojim najdražima. Budimo zahvalni, na tom prekrasnom šarolikom spektru osjećaja, borbi, veselja i razočarenja jer bez tuge ne bi bilo duge. Ⓜ️

Napisala: Matea Valković

Fotografija preuzeta s: Unsplash