Muškarci – „nevidljive“ žrtve nasilja u partnerskim odnosima

Tema nasilja nad ženama i djecom relativno često je obrađivana u medijskom prostoru. Njena zastupljenost u javnosti porasla je posebice tijekom perioda koje je prethodilo usvajanju i uslijedilo nakon usvajanja Istanbulske konvencije. Čini se i kako je mreža pružatelja usluga ženama i djeci žrtvama nasilja razgranata. Osim toga, višegodišnje zagovaranje potrebe adekvatnijeg zakonodavnog uređenja zaštite žrtava nasilja od strane neprofitnih organizacija urodila je plodom stupanjem na snagu izmjena Kaznenog zakona 2020. godine.

Međutim, unatoč navedenom, rijetko kada se spominje nasilje nad muškarcima u partnerskim odnosima.

O tom problemu nema jasnih podataka, a vrlo često se niti ne prijavljuje ili se umanjuje značaj nasilnog ponašanja žene prema muškarcu. Društvo je još uvijek obavijeno stereotipima o muškarcima kao dominantnom i jačem spolu (npr. „Kakav je to muškarac kojeg žena tuče? Papučar, slabić ili kukavica?!“) pa je muškarce žrtve partnerskog nasilja sram progovarati o onome što jesu ili još uvijek doživljavaju – „Ionako nitko neće razumjeti i podržati me“.

Upravo zbog stereotipno nastrojenog društvenog okruženja mnogi muškarci žrtve partnerskog nasilja negativne emocije nakupljaju dugo vremena u sebi i rijetko se odlučuju potražiti stručnu pomoć. Možemo si samo zamišljati kakve posljedice takvo dugotrajno zatomljivanje negativnih emocija u sebi ima na mentalno zdravlje žrtava.

Posebice je opasno ako stručnjaci koji su zaposleni u sustavu zaštite žrtava (policiji, centrima za socijalnu skrb, neprofitnim organizacijama) nisu senzibilizirani za rad s muškarcima žrtvama partnerskog nasilja pa umanjuju značaj nasilnog događaja kojeg muškarac prijavljuje ili ga ismijavaju.

Muškarci su najčešće žrtve emocionalnog i ekonomskog zlostavljanja. Posljedice tih vrsta nasilja mogu ostavljati dublje tragove na mentalno zdravlje od fizičkog, a posebno pod vidom samopouzdanja i slike o sebi. S druge strane, posljedice su nevidljive jer nema jasno uočljivih tragova na žrtvi. Iz Doma „Duga – Zagreb“ navode kako su vrste nasilja kojima su muškarci izloženi u partnerskim odnosima takve prirode da ih (najčešće) ne dovode u stanje straha za vlastiti život pa vjeruju kako je to razlog zbog kojeg muškarci ne traže smještaj ili se skrivaju pred drugim članovima obitelji.

Pored toga, jedan od problema sustava skrbi za žrtve nasilja, ali i društva u cjelini je činjenica da u Hrvatskoj ne postoji „sigurna kuća“ za muškarce žrtve (partnerskog) nasilja. Nerazvijenost mreže podrške, također, može otežati muškarcima traženje i dobivanje adekvatne pomoći. Neki pozitivni pomaci po pitanju smještaja muškarac žrtava nasilja jesu vidljivi. Primjerice, upravo Dom „Duga – Zagreb“ na smještaj može primiti i muškarce žrtve partnerskog nasilja. Isto tako, usluge njihovog savjetovališta za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja je od 2005. godine do 2017. godine koristilo 7598 klijenata od čega je 25% muškaraca.

Iz realistične perspektive, povećanje smještajnih kapaciteta i proširenje mreže usluga podrške muškarcima žrtvama nasilja dugoročni je cilj kojem sustav socijalne skrbi teži. On nije tako lako ostvariv. Posebice uzimajući u obzir financijska sredstva potrebna za pokretanje i održavanje sustava. Međutim, u bližoj budućnosti postoji prostor za kreiranje kampanja osvještavanja građana o prisutnosti i specifičnosti ove problematike te razbijanju tradicionalnih društvenih stereotipa o snažnim muškarcima koji mogu izdržati sve i ne trebaju pomoć!

Izvori:

Napisala: Martina Podobnik

Fotografije preuzete s: Unsplash