Kako prigrliti tugu i ljutnju?

Suočeni s modernim izazovima današnjice, poput ubrzanog načina života isprepletenog s visokim očekivanjima, žudnje za društvenim odobravanjem i uklapanjem, proganjajućim potrebama za postignućem i uspjehom te generalno; pretvaranjem idealne slike o sebi u realnost, vrlo često se osjećamo iscrpljeno i preplavljeno raznim emocijama koje se u društvu stigmatiziraju kao negativne i nepoželjne. Općenito, postoji šest osnovnih emocija koje su nedvosmisleno identificirane zbog kulturalne univerzalnosti, a među njih se ubrajaju: sreća, iznenađenje, gađenje, strah, tuga i ljutnja. Međutim, kada je riječ o emocijama kojima se pridaje negativna atribucija te ih većina smatra „nezdravima“, misli većine vjerojatno skreću prvenstveno na tugu, a ona pak sa sobom povlači frustraciju, obeshrabrenje, gorčinu, tjeskobu, strepnju, bezvoljnost i ostale srodne osjećaje. Iako se tuga jasno razlikuje od depresije po uzroku, intenzitetu i trajanju, još uvijek je smatrana gotovo pa jednako nepotrebnom i nepoželjnom. Jednako tako, nalet ljutnje je smatran destruktivnim i suvišnim te ga se nastoji izbjeći. U krajnjoj liniji, neizmjeran je uspjeh dostići razinu svijesti koja nam pomaže shvatiti što su to osnovne neugodne emocije kao što su tuga i ljutnja, koji im je uzrok te zašto su zapravo iznenađujuće korisne i izrazito bitne za snalaženje u okolini.

Naime, često žudimo za osjećajem zadovoljstva, blaženstva, uspjeha, ljubavi i za svim ostalim emocionalnim iskustvima koji se mogu nalaziti unutar subjektivne košarice pojma „sreća“. Nasuprot tome, gotovo je nepoznata osoba koja želi proživljavati osjećaje tuge, gubitka, razočaranja, frustracije, bijesa i sve što je tome nalik, a da je etiketirano kao nepoželjno, negativno i vrlo često implicitno svrstano pod životne prepreke koje moramo prebroditi ili izbjeći jer „bolje spriječiti nego liječiti“, dok je zapravo teže spoznati njihovu relevantnost i kako se s njima nositi. No, prvo se zapravo trebamo zapitati zašto bismo uopće dijelili emocije na „pozitivne“ i „negativne“ te postoji li prikladnija klasifikacija? Nadalje, važno je istaknuti i pitanje postoji li emocija koju je prikladno svrstati kao negativnu  u pravom smislu ako je redovito proživljava zdrava i funkcionalna ličnost? Ako je nešto ometajuće i disfunkcionalno, zašto bi se to održalo kroz evoluciju do te mjere da se gotovo pa svakodnevno ponavlja? Sukladno tome, važno je istaknuti kako bi terminologiju „pozitivnih“ i „negativnih“ emocija bilo bolje zamijeniti klasifikacijom emocija prema valenciji na „ugodne“ i „neugodne“. Upravo bi (ne)ugoda mogla biti jedan od primarnih razloga koji nam ostavljaju utisak o kvaliteti emocija, iako nismo svjesni njihovih korisnih aspekata. Mnogi od nas zanemaruju upravo te korisne aspekte neugodnih emocija kao što su tuga i ljutnja zbog toga što ne postoji njihova izravna manifestacija koja bi bila isprva očigledna kao što je to kod sreće koja nas preplavljuje svima nama ugodnim osjećajima zadovoljstva, uspjeha, ispunjenosti, radosti te motivacijom na proaktivno djelovanje.

Iz tog razloga, važno je razjasniti kako su emocije višedimenzionalne, a da ih ljudi prvenstveno procjenjuju kroz njihov osjećajni aspekt, iako se one mogu promatrati i kroz biološku pobuđenost (reakcije koje se odnose na sve što je tjelesno; otkucaji srca, motorička aktivnost i slično), zatim kroz socijalnu ekspresiju (sastavnice komunikacije) te naposljetku kroz svrhovitost koja predstavlja njihovu temeljnu funkcionalnost i pripisuje se objašnjavanju koristi i motivacijskom gledištu emocija (Reeve, 2010). Shodno tome, tuga se, kao osjećaj svakodnevne emocionalne boli često izazvan gubitkom ili neuspjehom, izdvaja po svojoj adaptivnoj funkciji tako da su ljudi koji tuguju manje skloni pogreškama u prosudbi kao što su efekt primarnosti (informacije koje smo prve primili o osobi imaju više utjecaja na prosudbu te osobe nego one naknadno primljene) i halo – efekt (sveukupni povoljan ili nepovoljan dojam o pojedincu koji utječe na daljnje prosudbe). Zatim, pojedinci u tom stanju usmjeravaju više pažnje na detalje i općenito je pamćenje poboljšano. Potom, postoji veća motivacija izbjegavanja tuge pa će biti zastupljena veća ustrajnost u aktivnostima koje donose osjećaj zadovoljstva i uspjeha. Nadalje, oni su bolji u korištenju kvalitetnih i efektivnih komunikacijskih strategija kao što su pažljiv i detaljan stil razmišljanja, a tuga može upućivati i na postizanje veće međuljudske povezanost te održavanje bliskih odnosa (Forgas, 2017). Dodatno, ljutnja kao emocija koja se javlja zbog spriječenosti, izdaje, odbačenosti, nepravde i sl., smatra se vrlo intenzivnom, strastvenom i energizirajućom. Istovremeno, ono po čemu se ističe njezina korisnost je: podizanje osjećaja kontrole nad situacijom, želja za ispravljanjem nepravde ili poboljšanjem postojećeg stanja, izražavanje vlastitih osjećaja i potencijalno pomirenje (iako se unutar opcija nalazi i strategija izbjegavanja), no ono najvažnije – u nama budi neprocjenjiv osjećaj energije koji nam donosi snagu za ustrajnost i ulaganje napora kako bismo se suočili sa situacijom te bili produktivni mijenjajući je (Reeve, 2010).

Naposljetku, možemo zaključiti da prigrljenjem tuge i ljutnje kao normalnih emocija možemo biti i efikasniji u njihovom menadžmentu u svrhu postizanja emocionalne stabilnosti i razumijevanja samih sebe, a u tome dodatno pomaže verbalizacija osjećaja. Dakle, shvaćanjem uzroka, mehanizma i posljedica takvih emocija možemo mijenjati način na koji ih doživljavamo i kako se s njima nosimo. Stoga, u razdobljima tugovanja, važno je okružiti se bliskim osobama, razgovarati o vlastitim osjećajima, prisjetiti se lijepih trenutaka, priuštiti si ugodne aktivnosti (npr. slušanje umirujuće glazbe, izlet u prirodu) te izbjegavati korištenje opojnih sredstava koji ne rješavaju problem, već ga privremeno potiskuju bijegom od realnosti. Usput rečeno, često se smatra kako su mnoga kreativna djela nastala kada je osoba bila u procesu tugovanja. Što se tiče ljutnje, naš način izražavanje iste možemo pretvoriti u nešto produktivno i iskoristiti taj trenutak kojim smo obasipani hrabrošću kako bismo izrazili iskreno konstruktivno mišljenje (ovdje je naglasak na to da se prvo promisli a onda tek progovori, umjesto da nas ponese bujica ružnih riječi). Osim toga, ljutnja nam pomaže da ostanemo uporni u postizanju vlastitog cilja te da uklonimo prepreke koje se nalaze pred nama. Također, može nam poslužiti u svrhu ispravljanja nepravde te općenito gledajući – ako se ta nepravda odnosi na širu zajednicu, a mi imamo sredstva kojima bismo je mogli ukloniti, ljutnja bi mogla biti odgovorna da nas motivira na to da napokon djelujemo i promijenimo svijet u bolje mjesto. Zaključno, vrijedilo bi završiti zanimljivim citatom koji može ilustrirati važnost prihvaćanja šarenog spektra vlastitih emocija i upravljanje njima u vlastitu korist:

„Zanimljiv je paradoks da se, tek kada se prihvatim takav kakav jesam, mogu početi mijenjati“ – Carl Rogers.

Izvori:

Forgas, J. P. (2017). Can sadness be good for you?. Australian Psychologist, 52(1), 3-13.

Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacija i emocija. Naklada Slap.

Napisala: Tihana Poslon

Fotografije preuzete s: Unsplash