Sreća

 Pitala me danas jedna draga osoba kada sam posljednji put bila sretna. Ostavila me zatečenu i pomalo iznenađenu. Što je sreća? Gdje je sreća? Ipak, u samoobranu sam u dahu neuvjerljivo ispalila da je sreća rijetka definicija iz enciklopedije štreberski podcrtana flomasterom u našem umu. 

Gledamo i divimo se, a ne shvaćamo, premda smo ju naučili napamet. Formirali je u neki kalup za kojim čeznemo. Svi mi. 

Sreća, univerzalna, sveobuhvatna, nepojmljiva, savršena kao čestitka napisana krasopisom na sjajnom papiru. Samo joj naslućujemo slatki okus nedostižnosti i prevrtljivosti… Ali imam…imam… nonšalantno sam se i samouvjereno nadovezala… Pregršt momenata čiste radosti. Radosti koja stanuje u mojim živcima, stanuje u ponekim fotkama, stanuje u raspršenoj atmosferi… Sreća je sekunda ispunjena srčanim zanosom. Bljesak dragulja na sivilu asfalta. Pojavljuje se bez najave. Odlazi bez najave. Bez štrebanja. Bez učenja s razumijevanjem. Bez ocjene. Ne postoji u knjigama. Niti jedna pjesma ne može ju dočarati. Niti jedna znanost ne može ju objasniti. Jedan drhtaj srca. Toliko jednostavan, sićušni ushit ali istodobno velik poput svemira. To je sreća. Ⓜ️

Napisala: Matea Valković

Fotografija preuzeta s: Unsplash