Usamljenost boli

Usamljenosti je ozbiljan problem. Utječe na naše zdravlje, na razmišljanje i ponašanje.
Zapravo, riječ je o neprepoznatoj i nepriznatoj bolesti današnjice, još nedovoljno istraženoj. Smatra se jednim od najčešćih uzroka smrti u zapadnom, razvijenijem dijelu svijeta. Pogađa sve, neovisno o godinama starosti, spolu, socijalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti ili drugom.

Iznimno je stresna za osobu koja ju osjeća. Stres, podsjetimo se, ne uzrokuju objektivno doživljene teškoće same po sebi. Stres uzrokuje subjektivni doživljaj bespomoćnosti, nedostatka nadzora (kontrole) nad onim što se događa (neizvjesnost). Kronični stres smanjuje se u zajednici, u kontaktu s bliskim osobama i uz osjećaj društvene potpore.

Usamljenost je podmukla, često neprepoznata (podvlači se pod simptome drugih psihičkih poremećaja). Usamljenost nije simptom, nije znak bolesti nego bolest sama za sebe, ozbiljna bolest koja potiče (uzrokuje) nastanak drugih zdravstvenih tegoba, fizičke i psihičke naravi.

Bliskost i povezanost s drugima pomažu u upravljanju stresom i značajno pridonose zadovoljstvu životom. Osjećaj emocionalne podrške  jača imunitet i osnažuje nas u borbi protiv bolesti i stresa.

Svaki je čovjek povremeno usamljen. Riječ je o subjektivnom doživljaju. Često brkamo usamljenost s društvenom izolacijom no, netko se može osjećati usamljen, a da nije društveno izoliran i isto tako može se osjećati društveno izoliran, a da se istovremeno ne osjeća usamljeno.
Netko može živjeti u samačkom kućanstvu ali imati jaku društvenu mrežu (članove obitelji, prijatelje, poznanike, kolege i dr.) i česte i zadovoljavajuće kontakte i odnose s njima. Netko pak može živjeti s brojnom obitelji, a osjećati se usamljeno. Od kvantitete naših društvenih odnosa važnija je kvaliteta. Ono što je važno je osjećaj pripadnosti, podrške, bliskosti, povezanosti.

Sve veći broj ljudi pati od usamljenosti. Najviše u razvijenom zapadnom svijetu. Je li tome krivac sve veći naglasak na „ja“ umjesto na „mi“, naizgled manja međuovisnost među ljudima, suvremeni život u kojem je značajno manje „praznog vremena“ u odnosu na prije, nove tehnologije koje nam omogućavaju da svoje vrijeme upotpunjujemo virtualnim odnosima i aktivnostima, sve nabrojano ili nešto drugo?

Kako bilo, usamljenost je sve prisutnija među nama. Opasnija je od niza teških bolesti i vapi za prepoznavanjem i priznavanjem. Vapi za podrobnijim istraživanjima i jasnijem pogledu na nju.

Može biti teža od najteže bolesti, oduzeti osobi život još za njegova trajanja. S druge strane, ne postoji ništa što, poput zajedništva i društvene potpore, može djelovati tako iscjeljujuće, poticajno, pružiti osjećaj sreće, vrijednosti i svrhovitosti.

Svjedočimo kampanjama koje potiču ljude na kretanje, nepušenje, na zdravu prehranu i druge zdrave navike. Usamljenost još uvijek ne dobiva takvu pažnju premda predstavlja ogroman i često prisutan zdravstveni rizik koji je moguće izbjeći ili barem ublažiti.

Znakovi usamljenosti:

• sniženo raspoloženje uz česte osjećaje ranjivosti, ugroženosti, napadnutosti
• smanjeni imunitet/češće pobolijevanje/duži oporavak nakon bolesti
• češće buđenje tijekom noćnog sna/nesanica
• češće glavobolje
• puno vremena provedeno u razmišljanju o negativnim događajima/doživljajima
• manjak motivacije za aktivnosti
• debljanje (posljedično i visoki tlak i kolesterol)
• češće i dugotrajnije tuširanje ili kupanje u toploj vodi (fizička toplina kao zamjena za onu društvenu)
• povećana potreba za materijalnim stvarima (zamjena za stvarne međuljudske odnose)
• pojačano virtualno društveno umrežavanje (stvara privremeni osjećaj uključenosti i interakcije s drugima)

Primijetite li neke od navedenih znakova kod sebe ili kod bližnjih – ne zanemarujte ih!

Odgovor je u suosjećanju, okrenutosti prema drugome (što se ne mora nužno kositi s okrenutosti prema sebi), zdravoj i živoj komunikaciji, stvaranju i njegovanju bliskih odnosa, podizanju svijesti o važnosti postojanja društvene potpore u našim životima.

Antonija Pleša
Projekt “Riječi koje liječe”