Navika čupanja kose

Navika čupanja kose ili trihotilomanija ubraja se pod poremećaje kontrole impulsa koji se manifestira u obliku kroničnog i samousmjerenog čupanja kose. U okviru dijagnostike, trihotilomanija se često ubraja pod spektar opsesivno – kompulzivnih poremećaja. Međutim, naziv „navika čupanja kose“ djeluje pomalo zavaravajuće jer se osoba zapravo može usmjeriti na čupanje dlaka s više lokacija na tijelu (npr. glava, obrve, trepavice), što većina oboljelih često i čini (Christenson i Crow, 1996).

S obzirom na to da se veći interes istraživača za taj poremećaj pojavio tek nedavno, mnogima će on biti nepoznat. A nadajmo se, mnogi neće niti imati problema s istim. Naime, riječ je o tome da trihotilomanija, u općoj populaciji, zahvaća tek 1% – 2% odraslih i adolescenata, pri čemu su žene zahvaćenije od muškaraca. Kod djece, omjer između djevojčica i dječaka s tim poremećajem ostaje jednak. Poremećaj se javlja rano, a često je popraćen ulaskom u pubertet te se kod djevojčica može uočiti pogoršanje simptoma zbog hormonalnih promjena (Američka psihijatrijska udruga, 2014).

Osobe koje imaju naviku čupanja kose prije će se obratiti dermatologu iako je njihov problem u suštini psihološke naravi. Naime, ¼ pacijenata svjesno i fokusirano izvodi radnje tipične za trihotilomaniju, a ¾ njih to radi potpuno nesvjesno (Maričić i Šakić, 2016). Stoga, činjenica je kako svi pacijenti neće nužno zadovoljiti kriterije za trihotilomaniju zbog toga što mnogi od njih niti ne znaju da čupaju kosu. S druge strane, oni koji su pak toga svjesni, će negirati da su prethodno čupanju osjećali napetost ili bili neuspješni u prestanku i samom započinjanju čupanja kose, a nakon te radnje osjećali zadovoljstvo i olakšanje (Sah i sur., 2008). Neki od rituala koji se javljaju nakon čupanja kose zahvaćaju: stavljanje kose u usta ili gutanje (trihofagija) te promatranje i dodirivanje izvučene dlačice (Maričić i Šakić, 2016). Suvišno je napomenuti kako ovaj poremećaj uzrokuje disfunkciju pojedinca u različitim aspektima života, povlačenje iz socijalne okoline, manjak samopouzdanja i osjećaj bezvrijednosti.

Još uvijek se ne može sa sigurnošću tvrditi koji je uzrok trihotilomanije, no uobičajen je pristup da se razmatraju genetski i okolinski faktori. Stoga, kako bi anamneza poremećaja bila potpuna, važno je uzeti u obzir okolinu u kojoj se osoba kreće, kada su simptomi poremećaja započeli, postoje li ostali komorbiditeti te postoji li povijest poremećaja u obitelji. Štoviše, osobe s trihotilomanijom se mogu susretati s vrlo nepovoljnim okolinskim čimbenicima (npr. velika očekivanja i pritisak okoline da se postigne školski uspjeh unatoč teškoćama u učenju ili boravak u disfunkcionalnoj obitelji), imati neurorazvojne ili druge poremećaje te se osjećati tjeskobno i imati dijagnosticiran anksiozni poremećaj i/ili depresiju (Klobučar i sur., 2014).

Naposljetku, postavlja se pitanje koji je uopće odgovarajući pristup liječenja trihotilomanije. Neke od mogućnosti su (Hautmann, 2002): bihevioralna terapija (npr. vježbanje samokontrole pri čemu pacijenti prate pokušaje čupanja dlake i govore samima sebi da prestanu, nanošenje kapi za oči kako bi se preveniralo čupanje, oblik kažnjavanja u obliku tjelovježbe ako postoje pokušaji čupanja, mjerenje dužine kose ili čak brojanje izvučenih dlaka), tretmani hipnoze (npr. hipnotičke sugestije koje upućuju na nelagodu čupanja kose ako je ono inače ugodno, alternativni rituali čupanju kose kako bi se anksioznost smanjila), psihoterapija (npr. simbolično gledanje na kosu kao ljepotu i privlačnost, a čupanje kao produkt nesvjesnih konflikata) te farmakoretapija (djelotvornim se pokazao klomipramin, a razmatraju se i drugi lijekovi poput inhibitora ponovne pohrane serotonina i neuroleptici).

 

LITERATURA

Američka psihijatrijska udruga. (2014). Dijagnostički statistički priručnik za duševne poremećaje (5. izdanje). Naklada Slap.

Christenson, G. A. i Crow, S. J. (1996). The characterization and treatment of trichotillomania. The Journal of clinical psychiatry, 57, 42-7.

Klobučar, A., Jakušić, N., Tomac, A. i Folnegović Šmalc, V. (2014). Trihotilomanija i komorbiditet u adolescenata: prikaz dvaju bolesnika. Paediatria Croatica, 58(4), 318-321.

Hautmann, G., Hercogova, J., & Lotti, T. (2002). Trichotillomania. Journal of the American Academy of Dermatology, 46(6), 807-826.

Sah, D. E., Koo, J. i Price, V. H. (2008). Trichotillomania. Dermatologic therapy, 21(1), 13-21.

 

Napisala: Tihana Poslon

Fotografija: Unsplash