Problemi osoba treće životne dobi u ruralnim zajednicama

Kad govorimo o starenju obično to biva u negativnom kontekstu – u smislu slabljenja i propadanja. Da bismo to izbjegli pojam starenja možemo promatrati s aspekta razvoja, promjene, imajući u vidu da je u pitanju prirodan proces.
Starenje podrazumijeva povezanost s kronološkom dobi no, ne možemo je poistovjetiti s njom. Prvenstveno stoga što se ne može precizno odrediti dob u kojoj počinje i stoga što postoje velike razlike među pojedincima, a postoje i velike fiziološke i psihološke razlike unutar svakog pojedinca  (ne stare svi organski sustavi jednako). Čitav organizam stari, samo što pojedini njegovi dijelovi i organi to čine različitom brzinom.

Kako čovjek stari, doživljava niz tjelesnih promjena i opadanje sposobnosti koje ga čine osjetljivijim. Smanjuje se oštrina vida, slabi sluh i sva ostala osjetila (okus, miris, dodir itd.), dolazi do promjena u sustavu krvnih žila, u snazi i tonusu mišića, koža gubi elastičnost, pojavljuju se bore. U zglobovima i kostima nastaju degenerativne promjene. Mijenja se raspored masnog tkiva, što mijenja utječe na promjenu tjelesnog izgleda osobe. To su samo neke od tjelesnih promjena koje se mogu odraziti na zdravlje, funkcionalnu sposobnost i sliku osobe o samoj sebi.

Kognitivne sposobnosti (percepcija, pamćenje, mišljenje, inteligencija, učenje) kod zdravih osoba su minimalne. Jedina promjena odnosi se na brzinu odvijanja kognitivnih procesa – zbog slabljenja osjetila i zbog sporijeg protoka živčanih impulsa kroz živčana vlakna te zbog usporavanja centralnih procesa u mozgu usporavaju se i kognitivni procesi. Starijoj osobi treba samo malo više vremena da bi riješila neki problem ili zadatak, sporije se dosjeća podataka pohranjenih u pamćenju i potrebno joj je više ponavljanja da bi naučila nešto novo nego što je potrebno mlađim ljudima. Oko 5% osoba starijih od 65 godina, te oko 20% starijih od 80 godina pogođeno je poremećajima kognitivnih sposobnosti, najčešće demencijom ili opadanjem mentalnih funkcija, koja se javlja u nekoliko oblika i zbog različitih uzroka (osobito je česta demencija koju nazivamo Alzheimerovom bolešću).

Slijedom svega navedenog možemo reći da čovjek nije toliko star koliko ima kalendarskih godina, nego koliko staro izgleda i koliko se staro osjeća.

Na socijalnoj razini kulturalne i povijesne razlike u odvijanju procesa starenja još su veće.

Kako se očekivano trajanje života produžilo za očekivati je da će problemi koji pogađaju starije osobe biti sve zastupljeniji u društvu, a porast će i potrebe za podrškom. Starenje je prirodan proces no, zbog neznanja, predrasuda i smanjenih mogućnosti za mnoge starije osobe starost je iznimno teško životno razdoblje.

Budući da godine donose niz promjena svaki čovjek treba vrijeme za prilagodbu. Svaka promjena znači da se nalazimo u situaciji u kojoj više ne funkcioniraju dotad uobičajena pravila, stajališta ili načini ponašanja. Promjena može biti prilika za rast i poticaj za usmjeravanje na nešto novo i drugačije ili nas može zakočiti, zamrznuti u nastojanju da zadržimo svoje navike i obrasce.

Mnogo je razloga zbog kojih starenje može predstavljati izazov. S osvještavanjem prolaznosti mnoge starije osobe počinju osjećati strah (da nemaju pred sobom još puno vremena, da će se razboljeti, da će pasti na teret drugima i sl.), tugu (zbog neispunjenih snova, težnji, želja…) tjeskobu i sl.
„Je li to sve? Može li sve što sam do sada proživio/jela predstavljati smisao mog života?“
Ovakva razmišljanja mogu biti poticaj za krizu (depresivna stanja, tjeskobu, paničnu reakciju i sl.), ali i poticaj za promjenu (prihvaćanje, mir, usmjeravanje na ono čime možemo pridonijeti životnom zadovoljstvu).

U prijašnjim, značajno manje dinamičnim vremenima, drugačije se starilo. Starije su osobe bile percipirane kao iskusne mudrije, a iz toga je proizlazilo prirodno poštovanje. Obitelji su bile brojnije i stariji su imali određene uloge. Suvremeni život karakteriziraju manje obitelji i odvojen život generacija. Stariji značajno češće starost dožive zbrinuti u instituciji (domu za starije), izvan kruga obitelji. Često oskudijevaju u materijalnom smislu, a pate i zbog nedostatka socijalnih kontakata s bliskim osobama (članovima obitelji, prijateljima, susjedima, rođacima, poznanicima i dr.).

Njihova bolna oskudica događa se tiho, često ostaje neprimijećena i neshvaćena. Posebno je opasna deprivacija socijalnih kontakata. Ista je bila posebno izražena u zadnje vrijeme, od pojave koronavirusa i restriktivnih epidemioloških mjera zbog kojima se nastojalo zaštititi osobe starije dobi kao rizičnu skupinu. Stariji su ostali izolirani, zbunjeni, nesigurni, kronično željni ljudske blizine i neposrednog kontakta s drugim ljudima, posebno svojim bližnjima. Nema tog medicinskog čimbenika koji na zdravlje i na zadovoljstvo životom utječe više od bliskog odnosa. Deprivacija od istog dovodi do češćeg razbolijevanja, veće osjetljivosti i kraćeg životnog vijeka.

U ruralnim sredinama institucionalno zbrinjavanje nešto je rjeđe nego u gradovima. Puno je češći život u samačkim kućanstvima. Realizacija projekata preko kojih se organizira pomoć starijim osobama koje žive u takvim uvjetima (pomoć gerontodomaćice, tele-care podrška, volonterska podrška) donekle ublažava težinu takvog života no, još uvijek je puno nezbrinutih i usamljenih starijih osoba po našim selima.

Situacija je dodatno otežana gospodarskom situacijom zbog koje su generacije mladih ljudi napustile svoje domove i zemlju i u potrazi za poslom otišle u inozemstvo.

Kvaliteta života u starosti, nije isključivo povezana s tjelesnim zdravljem i funkcioniranjem – neke starije osobe žive kvalitetno i zadovoljno unatoč slabom zdravlju, a događa se obratno. Utjecaj je to .posredujućih čimbenika (primjerice psiholoških i socijalnih) koji imaju važnu ulogu u tome kako će osoba starjeti. Dužina i kvaliteta života, osim u genetskim predodređenostima, ovisi i o zdravstvenom ponašanju i stavovima, načinu života i socijalnoj okolini.

Kako starimo, mijenja se priroda naših socijalnih uloga i odnosa. Izuzetnu važnost ima tzv. sustav neformalne socijalne podrške (obitelji, prijatelja, susjeda, rođaka, poznanika) jer čvrsta i stabilna socijalna mreža značajno ublažava neke od stresova koji prate starenje (npr. uslijed smrti bliske osobe, umirovljenja, selidbe, bolesti, neimaštine i sl. ). Ti neformalni uzajamni odnosi značajno doprinose osjećaju zadovoljstva životom. Isto tako, ako izostaju – osoba se nosi s teškim osjećajima koji prate usamljenost, izolacija, isključenost, a starenje i starost postaju teški.

U ruralnim sredinama manje je mogućnosti za realizaciju aktivnosti kojima se pridonosi lakšem, aktivnijem i uključenijem starenju.

Photos courtesy of Pixabay