Važnost roditeljske suradnje nakon razvoda

Razvod braka pogađa supružnike, zajedničku djecu, primarnu obitelj supružnika, braću/sestre i druge. Ipak, najviše su pogođeni sami supružnici i njihova djeca. Budući da u Hrvatskoj gotovo trećina brakova završi razvodom govorimo o velikom broju.

Situaciju dodatno otežava činjenica da je većina razvoda obilježena neslaganjem odnosno sukobljavanjem bivših supružnika. Djeca iz takvih brakova sve te sukobe proživljavaju neposredno, iz prve ruke, a sve to obično i dugo traje (mjesecima, nerijetko i godinama).

Loš odnos započet u braku bivši supružnici često nastavljaju i nakon raskida  – ostajući tako u začaranom krugu iz kojega su željeli izaći razvodom.

Djeci od svega najviše šteti sukobljavanje roditelja, bilo da su roditelji u braku, bilo da su razvedeni.

Razvod braka na samom je vrhu ljestvice stresnih događaja u životu. Obzirom na to i roditeljima i djeci potrebno je vrijeme za prilagodbu. Ona najviše ovisi o kvaliteti odnosa roditelja nakon razvoda.

Najrjeđi su tzv. prijateljski razvodi. Događaju se kada supružnici obostrano zaključe da je razvod najbolje rješenje, ali ostaju u prijateljskom odnosu, surađuju, druže se, dijele odgovornost za zajedničku djecu.
Nešto češći su tzv. poslovni razvodi za koje je karakteristično da bivši supružnici razvod tretiraju poput poslovnog odnosa – nema bliskosti, korektno se dogovaraju oko djeteta/djece i drugih odgovornosti.
Treća vrsta razvoda su konfliktni razvodi koje obilježavaju stalna sukobljavanja (agresija, manipulacije, nepovjerenje i sl. ponašanja). Nerijetko ti sukobi traju godinama, a posljedice trpe i roditelji i djeca.

Roditelji zaglavljeni u sukobu oduzimaju si priliku za bolju prilagodbu i novu orijentaciju, za budućnost. Također si umanjuju mogućnost za realizaciju i održavanje novog odnosa.
U odnosu na djecu čiji su se roditelji mirno razveli (nastavljajući surađivati kao roditelji), djeca roditelja koji se sukobljavaju značajno češće razviju niže samopoštovanje, anksioznost, depresivnost, impulzivnost, razvijaju razna antisocijalna ponašanja, teže uspostavljaju i održavaju odnose s vršnjacima, skloniji su razvijanju ovisničkih i nasilnih ponašanja, narušena im je slika partnerskog odnosa, osjećaj za privrženost i drugo.

K tome, djeca nerijetko preuzimaju odgovornost za razvod roditelja kao i odgovornost za roditeljevo raspoloženje i osjećaje, stavljajući vlastite potrebe (za zaštitom, sigurnošću, privrženošću, pažnjom, brigom i dr.) na drugo mjesto. Taj obrazac prati ih obično kroz cijeli život.

Iskustva potvrđuju da djeca koja svjedoče roditeljskom sukobljavanju doživljavaju teškoće slične onima djece koja su žrtve fizičkog zlostavljanja i zanemarivanja. Potvrđuju to i provedena istraživanja na temu. To znači da roditelji koji se sukobljavaju zapravo i zlostavljaju svoje dijete, zanemarujući njegove potrebe.

Većina roditelja u konfliktnom odnosu čini to nesvjesno, često u uvjerenju da to čine za djetetovo dobro. Realnost je drugačija – konflikt nikada nije u djetetovu interesu i za njegovo dobro. Roditelji koji to čine povrjeđuju svoje dijete i ne vode računa o njegovim emocionalnim i drugim potrebama. Za dijete je najbolje da su mu oba roditelja dostupna (emocionalno i fizički), da se slobodno druži s oboje (prema mogućnostima), da smije bez zadrške izražavati ljubav prema oboma.

Djeca rastavljenih roditelja gotovo bez iznimke žele da roditelji ponovno jednom budu zajedno pa i onda kada se roditelji nisu najbolje slagali u braku. Kad shvate da to nije moguće iduće što žele je da se roditelji slažu, dogovaraju, poštuju. Kad im prvu želju ne možemo ispuniti, možda možemo razmisliti o tome da im ispunimo drugu? Posebno zato jer je ta druga i u interesu i na dobrobit sviju.

Dijete treba oba roditelja, ljubav, pažnju i brigu od obje strane, baš kao i dobar primjer, vodstvo kroz primjeren odgoj, granice, strukturu, sigurnost.

Odnos dvoje ljudi ne može riješiti niti jedan Centar za socijalnu skrb, policija ili klinika. To moramo mi sami – mi roditelji, zbog nas samih i zbog djece.
Okrenuti prema prošlosti ne vidimo budućnost i ne živimo sadašnjost. K tome, svojoj djeci oduzimamo djetinjstvo i bezbrižnost u mjeri u kojoj to možemo izbjeći (jer uvijek postoje neke okolnosti na koje ne možemo utjecati i kojih ih ne možemo poštedjeti).

Photo courtesy of Pixabay