Nevidljive starije osobe

U starijoj životnoj dobi povezanost članova obitelji, njihovi međusobni odnosi i cjelokupna socijalna podrška iznimno su značajni čimbenici zadovoljstva životom te mentalnog i fizičkog zdravlja.

Starija životna dob pred osobu stavlja niz izazova: umirovljenje, odlazak djece iz doma, smanjene socijalne kontakte i smanjeni broj aktivnosti. Osim toga, tu je i suočavanje s mogućnošću ili pak neminovnošću odlaska iz svog obiteljskog doma i odlaska u instituciju tipa doma za starije i nemoćne.
U svakom slučaju riječ je o velikim životnim promjenama koje uključuju promjenu svakodnevnih navika i rutina, privikavanje na nove, odvojenost od obitelji, upoznavanje novih osoba i okoline.

U situaciji pandemije sve je dodatno otežao osjećaj izoliranosti i zabrinutosti za sebe i svoje bližnje te nesnalaženje i nerazumijevanje nikad doživljene situacije. Zaposleni u domovima za starije svjedoče o poplavi osjećaja straha, iščekivanja, neizvjesnosti, zabrinutosti, odbačenosti, otuđenosti, tuge kod svojih starijih korisnika i osjećaja nemoći i grižnje savjesti kod članova njihovih obitelji.
Slična situacija događala se i starijima koji žive odvojeno od članova obitelji. Nije bilo susreta, komuniciralo se isključivo na daljinu, uglavnom preko telefona. Stopirana su druženja umirovljenika, putovanja, izleti, predavanja i druge aktivnosti kojima su obogaćivali svoje umirovljeničke dane.

Ne treba zaboraviti niti probleme vezane uz dostupnost zdravstvene skrbi. Svakodnevno smo izvještavani o bolnicama prepunim covid bolesnika, zdravstvenim djelatnicima na izmaku snaga i apelima da ostanemo doma i odgovornim ponašanjem doprinesemo manjem pritisku na zdravstveni sustav. Nakon nekoliko epidemioloških valova pritisak je popustio no, problemi s dostupnošću zdravstvenih usluga još su uvijek prisutni. Još se privikavamo na nove načine komunikacije s liječnicima i funkcioniranja sustava. Starijim osobama to je još jedna prilagodba više, a ne zaboravimo da je riječ o populaciji koja u većoj mjeri koristi usluge zdravstvene skrbi u odnosu na mlađu populaciju.

Dodamo li svemu i svakodnevne informacije o broju umrlih osoba i onih na respiratoru možemo samo zamisliti kako je to čuti starijoj osobi koja već po svojoj dobi spada u rizičnu skupinu. Starije osobe ne suočavaju se samo sa zdravstvenom krizom. Preporuke i mjere fizičkog distanciranja (koje se popularno naziva socijalnim distanciranjem) uzimaju svoj danak: mnoge starije osobe pate zbog distance od najmilijih, odsječene od niza usluga i podrški.

Iščitavajući materijale vezane uz populaciju starijih naišla sam na termin „nevidljive osobe starije životne dobi“. Riječ je o starijim osobama koje žive u samačkim domaćinstvima. Pridjev nevidljivi dobili su zbog njihove nevidljivosti u istraživanjima jer je za prikupljanje podataka od njih i o njima potrebno organizirati terenske ispitivače što uglavnom ne biva moguće. Istinski relevantna istraživanja biti će upravo ona koja će obuhvatiti i ovu, prilično brojnu skupinu starijih osoba.
Nevidljivima bih nazvala i skupinu starijih osoba u domovima za starije koji nemaju bližu obitelj i redovite kontakte s obitelji. Riječ je nemalom broju starijih ljudi koji žive s minimalno kontakata i podrške od strane obitelji, prepušteni djelatnicima domova i njihovoj skrbi.

Svim starijima je teško, onima bez podrške obitelji i najmilijih – najteže je. Socijalna isključenost je teška, bolna, smrtonosna.  

Poznajte li nekoga “nevidljivog” u svom susjedstvu ne propustite priliku učiniti nešto za tu osobu. Javiti joj se, ponuditi pomoć ili podršku, barem kratak razgovor. Podršku starijima možete pružiti i uključivanjem u volonterske aktivnosti našeg Centra. Naši stariji nas trebaju, možda više nego ikada.

Photo coutresy of Pixabay