Zaslužuješ oprost

Puno je lakše naći opravdanje za druge, usredotočiti se na njihove vrline i zažmiriti na jedno ili oba oka pred njihovim pogreškama. Ali kada je riječ o našim pogreškama, krivim procjenama ili upućivanju kritika samima sebi, onda smo neumoljivi, ne opraštamo ni najmanju sitnicu i okrivljujemo se kao da smo počinili neki od najvećih mogućih zločina ili grijeha. Samokritičnost i perfekcionizam mogu biti dobre osobine ako ih doziramo pomalo i iskorištavamo kao gorivo za napredak i stalno usavršavanje, ali ako seciramo svaki svoj potez s osudom, prijekorom i ne dopuštamo si ne opustiti se ni trenutka, onda je riječ o dvama najgorim neprijateljima za naš unutarnji mir i pomirenje sa samima sobom.

Često si zadajemo neke ciljeve, ciljeve koji možda ni nisu naši istinski prioriteti niti nas itko zapravo prisiljava na to da ih ispunimo u točno određenom roku, ali ako mislimo da smo iznevjerili sebe i druge neispunjavanjem onoga što smo si zadali, jako ćemo si teško to oprostiti i osjećat ćemo se nedovoljnima i neuspješnima. Za nekog drugog tko nas je možda stvarno iznevjerio lako ćemo naći izlike i dati mu novu priliku, a sebe ćemo zasuti optužbama, uvredama i gledati se kroz najcrnje moguće naočale. Ako pak nekoga nenamjerno povrijedimo, ne ispunimo njegova očekivanja ili ga iznevjerimo na bilo koji način, bit ćemo uvjereni u to da nismo zaslužili drugu priliku, iako bismo mi njemu tu istu priliku dali gotovo bez dvojbi i razmišljanja.

Zašto je to tako? Zašto smo prema drugima blagi i puni obzira, a na sebi treniramo strogoću, oštro procjenjujemo svaki svoj „neuspjeh“ i pogrešku i danima, tjednima ili čak mjesecima si ne dopuštamo krenuti dalje, opustiti se i dati si drugu šansu? Odnos prema samome sebi onaj je od kojega sve polazi, temelj je svih drugih odnosa i načina na koji će se drugi u tim odnosima odnositi prema nama. Ako mi sami mislimo da ne zaslužujemo oprost, lijepu riječ, ako se ne cijenimo i ne pohvalimo se kada smo nešto dobro napravili, ni drugi nas neće cijeniti, pružiti nam utjehu, kompliment i zahvalnost. Ako gazimo sami sebe, i drugi će u tome vidjeti priliku da nas gaze.

Naravno da ovo nije poziv na to da slobodno radimo velike greške, zabušavamo, povrjeđujemo druge i onda se uvjeravamo u to da je to sve u redu i da si možemo opraštati takvo ponašanje. Ovdje je riječ o blažem postupanju prema sebi u svakodnevnim situacijama u kojima mislimo da smo pogriješili ako nismo dali od sebe više od onoga što je u našoj mogućnosti ili seciramo svaku svoju riječ i djelo i strahujemo od toga da smo nekoga povrijedili ili izrekli nešto neoprostivo, a zapravo u podsvijesti znamo da je to sve rezultat naše pretjerane samokritičnosti i samoprijekora. Ako nismo svjetlost u vlastitom životu, teško ćemo biti iskra u životima drugih. I zato si dajmo prostora i za pogreške, sporije napredovanje, nekad čak i stagnaciju. Od drugih ne tražimo savršenstvo, uživajmo onda i u vlastitim nesavršenostima i pružimo si ruku pomirenja i razumijevanja i zagrljaj ljubavi.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Pixabay