Noćna mora ljubomore

Svatko je od nas barem jednom u životu osjetio žalac ljubomore i zavisti, ljudska smo bića od krvi i mesa i teško je radovati se uvijek nečijem uspjehu. Pogotovo u trenucima kada nam se čini da planovi i događaji u našem životu idu nizbrdo, jednostavno je nemoguće zadržati potpuno pozitivan duh i drugima pružiti maksimalnu podršku. Nije to znak da smo loši ljudi, niti bismo se zbog toga trebali gristi, ponekad je to prirodna reakcija. Reakcija na trenutke u kojima gledamo neke ljude u njihovom punom sjaju i želimo se naći na njihovom mjestu, odagnati sve brige i teškoće koje nas muče i uskočiti u njihove sjajne i trijumfalne cipele.

Ne možemo znati da te njihove cipele možda i nisu toliko sjajne, da su iznutra pohabane, a njihove noge pune žuljeva. Da se iza tog uspjeha krije jednako težak i mukotrpan put kojim i mi idemo i da su i oni osjećali jednake ubode ljubomore i čežnje kakve i mi imamo. Možda čak i u tom istom trenu u kojemu mi zavidimo njima, oni zavide nama zbog nekih aspekata našeg života za koje nismo ni svjesni kakvo bi blago predstavljali drugima da ih imaju. Uvijek je tuđa trava zelenija, tuđa sreća raskošnija, tuđi osmjesi širi.

Ponovno se javlja naš stari glavni neprijatelj – promatranje vlastitog života iz perspektive tuđeg i obrnuto. Puno je stvari na kojima možemo biti zahvalni, puno manjih i većih uspjeha na koje ne obraćamo pažnju jer nam se tuđi čine značajnijima i vidljivijima. Zašto umanjujemo vlastite pothvate i sretne trenutke, prekrivamo ih crnilom i olujom gorčine koju nosi ljubomora na tuđe? Svatko od nas ima svoje životne uspone i padove i svatko od nas zaslužuje uživati u plodovima rada, truda i talenta za koje smo se marljivo borili.

Koliko god je ljubomora prirodan osjećaj koji ne možemo istog trenutka zatomiti i ušutkati, toliko je i izjedajuć i toksičan. Zasljepljuje nas i ne vidimo prst pred vlastitim nosom i vlastitom srećom, srećom koja je možda nekom drugom velik i nedostižan san, a mi smo ju spremni pregaziti i zaboraviti. Svatko ide svojim tempom, svatko sanja drugačije snove, svakoga život nanese na drugačiji put. Svi su ti putovi jednako vrijedni, jednako zasluženi i jednako teški, svakome prema njegovim mogućnostima.

Nikad ne možemo znati tko sve zavidi nama, a i naša i njihova zavist potpuno su nepotrebne – ako znamo koliko smo zahtjevan put prešli da bismo bili tu gdje jesmo, nagradimo sebe ponosom, a osobu na koju smo ljubomorni divljenjem i čestitkama, jer i iza njezinog uspjeha stoji puno odricanja, posrnuća i poteškoća.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash