Moć čitanja- drugi dio

Što je biblioterapija?

Biblioterapija se može definirati kao proces dinamičke interakcije između osobnosti čitatelja i teksta pod vodstvom educiranog pomagača.

S vremenom su se, premda su im ciljevi bili isti, razvile dvije potpuno različite metode primjene biblioterapije, jedna koja se sidrila u medicinskim znanostima i jedna koja se sidrila u humanističkim. Tako su se s obzirom na svoju primjenu, biblioterapija podijelila na dvije vrste koje uvjetno možemo nazvati kliničkom i literarnom biblioterapijom.

Naime, klinička biblioterapija služi tome kako bi liječnici, psihijatri uz pomoć posebno kreiranih tekstova pomogli pacijentima, dočim literarnu biblioterapiju rabe educirani nastavnici i pripadnici sličnih profesija čiji je cilj uz pomoć uvida stečenih na temelju interpretacije teksta pomoći čitateljima da kroz razumijevanje emocionalnog života likova lakše  razumiju i svoj emocionalni život.

Literarna se biblioterapija temelji na analizi i interpretaciji umjetničkih književnih tekstova.

Biblioterapija se može definirati kao proces dinamičke interakcije između osobnosti čitatelja i teksta pod vodstvom educiranog pomagača. Premda je prva znanstvena definicija biblioterapije nastala 1950-ih, uvid o potrebi za njezinim usustavljanjem datira još od kraja 19.stoljeća te se podudara s vremenom u kojem je Sigmund Freud (1856.-1939.)počeo rabiti primjere iz književnosti u svojim psihoanalitičkim sesijama. Naime, prvi je književni citat u nekom od svojih tekstova upotrijebio godine 1895.u jednom svojem članku o histeriji gdje rabi aluziju na Mefistofelesa iz Goehheova Fausta.

Biblioterapija je u odnosu na psihoanalizu svoje teorijsko obrazloženje pronašla kasnije pa su je ispočetka rabili educirani praktičari različitih struka i područja kao što su to književnici, svećenici, bibliotekari, nastavnici i psihoterapeuti, da bi je na kraju rabili i psihoanalitičari.

Interaktivni pristup biblioterapiji temelji se na vjerovanju, sada prisutnom među teoretičarima i praktičarima da se najveći terapeutski ishodi biblioterapije pojavljuju kao rezultat uspješne trijade između klijenta književnosti i biblioterapeuta.

Interaktivna biblioterapija se temelji na predpostavci da je interakcija s kvalificiranim biblioterapeutom esencijalna ako je primarni cilj otkrivanje sebe, pojašnjavanje osjećaja i terapeutski uvid.

Naglasak,dakle, nije samo na stjecanju uvida, nego i na prebacivanje fokusa pacijenta na neku drugu aktivnost, izravno suočavanje pacijenta s traumom te olakšavanje komunikacije na relaciji liječnik/pacijent.

Naime, kako je literarna biblioterapija idealna forma kojom se čitatelji (a napose učenici) mogu susresti sa spečifičnim životnim (emocionalnim) situacijama, a da se pritom ne moraju ni s jednom negativnom posljedicomkoja bi mogla proizaći iz toga susreta, u razvijenim društvima ima vrlo široku primjrnu i kao metoda se podučava na akademskoj razini na mnogim sveučilištima diljem svijeta.

Ukratko, literarna se biblioterapija bavi uočavanjem promjena u psihičkom životu te ponašanju i djelovanju likova u kniževnom djelu, a usredotočuje se na uočavanje, razumijevanje i iskustveno doživljavanje emocija putem MED ciklusa, odnosno procesa međusobne motivacije misli, emocija i događaja u književnom djelu, a sve kako bi se stekao uvid. U komunikacijskom smislu potječe izmjenu životnih iskustava, osobnih i neosobnih , kako bi se što više predmetni književni tekst približio stvarnom životu. Iz interdisciplinarne perspektive književnosti i psihologije može se kazati kako je zadaća literarne biblioterapije u likova uočiti određene kognitivne i afektivne psihičke procese i dovesti ih u vezu s emocijama opletenim metaforama estetskih funkcija.

Dodatnom vrijednošću literarnne biblioterapije može se smatrati i olakšavanje usvajanja znanja zbog toga što se ona kao metoda koja spaja kognitivno i afektivno, odnosno emocionalno, olakšava učenje i pamćenje. Učenje samo kognitivnim aparatom, a bez uključivanja i afektivnog, ne stvara toliko trajno znanje kao kada su oba sustava učenja uključena. Združeno učenje podataka i njihov emocionalni doživljaj naziva se emocionalno iskustvo. Ono nije obično znanje, nego je to znanje koje u sebi sadrži i podatke i emocije te ima funkciju „svijesti o nečemu“, što znači da je to znanje potpuno poznato onome tko ga je usvojio.

Kako literarna biblioterapija navodi čitatelja na iskustveno učenje putem usvajanja podataka te doživljavanja emocija, tako se stečeno znanje pamti na dvije razine, i na kognitivnoj i na afektivnoj. Stoga će svako znanje s područja teorije i povijesti književnosti čije se učenje struktuira uz uporabu biblioterapijske metode biti bolje i dugotrajnije zapamćeno. Osim toga, sigurno je da će učitelji s vremenom dodatno razviti senzibilitet prema knjizi i književnosti zato što će je moći lakše i bolje razumjeti, što će im po načelu povratne sprege omogućiti stjecanje novih uvida u osobni emocionalni život.

Literarna biblioterapija tumači odnos misao/emocija/događajunutar lika u književnom djelu. Razumjevajući postavke literarne biblioterapije, učimo o sebi, a sve kroz sigurnu komunikaciju o emocionalnom iskustvu likova kao da je to naše osobno iskustvo. Na taj način izbjegavamo izravno suočavanje s emocionalnim problemima, no posredno se preko empatije može steći dojam o svoj složenosti osobnoga emocionalnoga života.

Naime, biblioterapija omogućuje čitateljima da prođu kroz sve emocije i sve osjećaje likova, i one ugodne i one neugodne, one radosne i one bolne, a sve iz perspektive književnosti kao emocionalno sigurnoga mjesta za čitatelja. Sigurnoga zbog togašto čitatelj može neizravno, posredovanjem empatije, suosjećati s likom i osjetiti ono što on osjeća. Empatija se rabi u fazi afektivne interpretacije književnog djela te djeluje kao međuspremnik za emocije s kojima će se čitatelj kasnije susresti u kognitivnoj interpretaciji na način koji mu najviše odgovara, bez ikakve prisile, posve dobrovoljno i u najpovoljnijem trenutku za njega. Dakle, zahvaljujući poticanju empatije razgovor o nekom književnom liku u djelu djeluje kao da se uopće ne odnosi na čitatelja, no čitatelj unatoč tomu ima mogućnost uvida u životno iskustvo drugoga kao da je njegovo osobno.

„Empatija iz psihološke perspektive predstavlja proces ulaženja u stanje, osjećaja i situaciju druge osobe, odnosno sposobnost staviti se u položaj drugoga i razumjeti svijet drugoga. /…/Koncept podrazumijeva da empatična osoba uranja u svijet drugoga, razumije drugu osobunjezine perspektive“.

Empatija u kontekstu literarne biblioterapije

Počevši od rođenja pa sve do kraja života, empatija igra ključnu ulogu u motiviranju prihvatljivoga društvenoga ponašanja koje ide za pružanjem afektivnih i motivacijskih osnova  moralnoga razvoja. Stoga je empatija bitni i vjerojatno najvažniji „sastojak“svih „terapija“ koje se temelje na razgovoru o emocijama, počevši od psihoterapije, neurolingvističkog prognamiranja pa sve do biblioterapije i literarne biblioterapije.

Empatija iz psihološke perspektive predstavlja proces razumjevanja stanja, osjećaja i situacije druge osobe. Ona zapravo sama po sebi nije emocija, nego može poprimiti energiju bilo koje emocije i razumjeti je pa tim činom na određeni način postaje tom emocijom koju razumijeva. Može se prikazati kao sposobnost stavljanja sebe u položaj drugoga, odnosu razumijevanje emocija koje drugi čovjek osjeća, no pri tom ostaje svjesna svojega identiteta. Pri tom razlikujemo dvije vrste empatije: kognitivnu i afektivnu. Ukratko,  kognitivna je empatija svjesnost o unutarnjem stanju druge osobe, točnije, o njezinim mislima, osjećajima,postupcima, a afektivna se pak temelji na našoj unutrašnjoj emotivnoj reakciji koja u sebi sadržava osjećaje osobe koju razumijemo.

S druge strane empatiju treba razlikovati od suosjećanja. Suosjećanje označava aktivno sudjelovanje u emocionalnoj situaciji druge osobe, odnosno označava stanje ganuća pod utjecajem patnje druge osobe, odnosno označava stanje ganuća pod utjecajem patnje druge osobe te je vrlo često povezano i sa spremnošću djelovanja i pomoći osobi koja pati. Dakle, suosjećanje ne znači samo doživljavanje potpuno istih doživljaja druge osobe, nego se uz određeni oblik supatnje očekuje i djelovanje, a ne samo dijeljenje istih osjećaja.Ukratko, suosjećanje je često vezano uz osobni emocionalni i fizički anganžman u nekoj zamršenoj životnoj situaciji drugih, dok u slučaju empatije dolazi samo do razumijevanja emocija, ali ne i do emocionalnog ili fizičkog angažmana koji bi utjecao na ishod situacije.

Kako, dakle,suvremeno shvaćanje empatije ide za tim da se najčešće definira kao razumijevanje osjećaja i misli drugih te razvijanje nekih emocija na temelju opažanja emotivnog stanja drugih. Zbog toga je neobično korisna u procesu literarne biblioterapije jer predstavlja naš prirodni kapacitet za razumijevanje i odgovaranje na afektivna stanja prikazana kod književnih likova.

Primjena načela literarne biblioterapije u čitateljskoj skupini ” O književnosti i Životu” Davor Piskač

Napisala: Božica Tunjić

Fotografija: Unsplash