Sunčano s mogućim nuspojavama

Šetao sam ulicom kojom već 28 godina prolazim, prije je to bilo svaki dan, danas je manje redovito – možda nekoliko desetaka puta godišne. Pa ipak se sad činila drugačija nego prije.

Moje je slavonsko selo prije koji dan bilo poprište prave nebeske bitke. Snažna oluja stvorila se baš iznad sela i okoline pa ispustila sav svoj gnjev na plodna polja. Čak i stari kažu da se ne sjećaju takvih bljeskova. Zaista, imam to i snimljeno, nebo je svake dvije sekunde bilo parano nekim od najmoćnijih munja i gromova koje sam u životu vidio.

“-Jezus Marija, kak’ se čulo jučer. Straj me bilo.”, baka nas je obavijestila u svom klasičnom jutarnjem obilasku. Otkad je operirala kuk, druženja kod nas su češća nego druženja kod nje. Živi samo dvije kuće dalje pa ako ju uskratimo za priliku da ona dođe k nama, znamo da neće dobiti bar dio potrebne vježbe za svoj unaprijeđeni kuk.

Prošlo je nekoliko dana od spomenutog spajanja neba i zemlje, a nekoliko stupova seoske rasvjete još uvijek ne radi. Neki od poznanika mojih roditelja kažu da su im i spaljene električne instalacije. Ne znam što su njihove kuće radile da su se zamjerile moćnim Thorovim podanicima.

Bilo kako bilo, ta moja ulica je bila drugačija. Takva je gotovo svakim novim dolaskom u mjesto mog djetinjstva. Nekoliko kuća u susjedstvu se ispraznilo, njihovi donedavni ukućani zamijenili slavonska polja s onim vječnima. Dvorišta zarasla, fasade popucale.

Ima slučajeva gdje su te par godina napuštene kuće dobile nove ukućane, neke manje neke više poznate. U svakom slučaju nova lica za naviknuti se na njih.

Ulice su to na kojima smo šutali loptu, trčali, vijali se, smijali ali i vrijeđali, rugali i padali. Seosko djetinjstvo ne prašta. Jači kači, bar je to tako bilo još i u mojim dječačkim danima. Bilo je važnije tko jače udara, bilo u lice, bilo nogometnu loptu, a ne tko bolje zbraja. Tko će smisliti novu sprdnju za ne baš omiljenog učenika, više nego tko će pomoći onima koji možda zapinju s nekim predmetima. To je naravno ostavilo traga i na meni.

“-Što nisi išao na igralište jučer? Drže te kao psa u kavezu da učiš?”

Jedna je to od pamtljivijih rečenica koje su mi bile upućene, na uštrb manjka moje atletičnosti u tim godinama. Ali i na uštrb sreće na genetskoj lutriji koja mi je dala sposobnost dobrog pamćenja na satu pa samim time i dobrog rješavanja testova. Zapravo sam poprilično malo vremena osnovne škole provodio učeći. Ponavljanje je majka znanja je u mom slučaju bilo više nešto kao pozorno slušanje je bar jedna polovica majke znanja. No naravno da nekome kome je bitno da bude glasan i primjećen i da jako udara loptu nisu važne takve stvari. Ako može proizvesti smijeh kod svoje ekipe reći će i najveću laž.

Jednako kao što kuće tog našeg olujnog dana nisu napravile ništa da bi izazvale udar munje, tako kad bolje pogledam niti ja nisam radio ništa da bi dobio takve komentare, zadirkivanja, ruganja i sve što prati jedno djetinjstvo kada si “izvan ekipe”.

Atmosferske neprilike odnosno oluje prestaju kada su zadovoljeni neki uvjeti. Događa se to spletom okolnosti koje ovise o geografskim područjima. Na primjer oluja se može raspasti dolaskom do kopna u slučaju ako dolazi s mora. Kopnene pak oluje najčešće prestaju kada kiša koja je pala iz oblaka dovoljno ohladi atmosferu, atmosferski tlak se poveća te se time razbiju olujni i grmljavinski oblaci

Oluje mog djetinjstva su se počele razbijati jednog proljetnog jutra kada mi je bilo dvanaest godina. Saznalo se da sam počeo trenirati atletiku, bio je to šesti razred osnovne škole. Dječak iz osmog razreda koji je bio i dobar, spretan nogometaš me izazvao na trku. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Bio sam toliko nervozan ali iz nekog razloga potpuno samouvjeren. Znao sam da je jedino bitno ne poskliznuti se na startu i osramotiti razbivši nos. Kada sam prvi prešao cilj svi su mi čestitali. Svi su bili zadivljeni. Na selu ali i u osnovnoj školi je puno toga bilo određeno hijerarhijom koja je pak najčešće pratila tko je stariji. Četvrtaši koji su znali nekoga iz druge smjene, a posebno nekoga iz sedmog ili osmog razreda bili to brat i sestra ili susjedi su uvijek ispali najveće face. Meni je ova pobjeda nad nekim starijim donijela taj dugo priželjkivani status prihvaćenosti i prepoznavanja. U tim godinama mi je to bilo jako bitno. Iako sam tada već proteklih šest godina redovito dobivao nagrade za najboljeg učenika generacije, to mi nije donijelo ništa osim male zlatne plakete. Ova pobjeda u znojavom dvoboju nasred tvrdog betona školskog parkirališta je promijenila sve. Brze noge razumiju očito svi. Kao da sam tada tek shvatio da sam i ja dio tog (školskog) igrokaza.

Lekcija koju sam tada počeo učiti niti danas nije stala. Dugo vremena mi je trebalo za shvatiti da različite okolnosti, različiti poslovi i različite grupe ljudi drugačije reagiraju na mene, moje interese, sposobnosti ili manjak istih, humor, ljutnju i sličnu. Dugo mi je trebalo da shvatim da to ne znači kako trebam ignorirati sebe i prilagođavati se različitim ljudima i situacijama već živjeti što je iskrenije moguće svoje vrijednosti, ciljeve i nadanja. Pa tko preživi, pričat će. Nitko od nas nije tu da se svidi svima čak iako nas ima onih kojima je odobrenje izvana jako bitno. Važno je doduše da ne izgubimo sebe u tom procesu, a za to je najvažnije sebe upoznati. Dokučiti svoje snage i slabosti, skužiti što nas ubaci u osjećaje ljutnje, odbijanja, a što nam potiče kreativu, sreću i interes.

Samo tada možemo naći svoju kombinaciju atmosferskih prilika za lijepo vrijeme. S ponekom olujom jer to je ipak nemoguće izbjeći.

Napisao: Marko Kovačević

Fotografija: Unsplash