Odnosi su naša zrcalna slika

U zadnjih par mjeseci sam imao priliku i čast biti sugovornik dvije bliske osobe u trenucima kada su trebale utjehu. U oba slučaja se radilo o prekidima dugogodišnjih odnosa s partnerima. Osobno su me oduvijek zanimale teme međuljudskih odnosa, kako se to uopće događa, razvija i potiče. Vjerojatno je sve krenulo iz mojih loših iskustava kao dijete kada nisam imao puno prijatelja i uvijek sam previše razmišljao o tome kako nekome prići. Bilo da se radi samo o običnom pozivu na igru ili o tome da slatkoj djevojci želim reći da je, pa, slatka.

S toga sam proveo nebrojene sate slušajući ljude, čitajući knjige, promatrajući i pokušavajući razne tehnike kako bi si donekle olakšao cijelu tu situaciju. Imao sam dojam da tako uvodim nešto strukture u te razgovore, a samim time i osjećaj kontrole.

Ipak, nije uvijek tako jednostavno slijediti dobre prakse. Internet, televizija, portali i knjige su puni “dobrih” savjeta kako održavati “dobre” odnose. “Što žene zapravo žele?”, “Kako osvojiti muškarca svojih snova?”, “10 savjeta za impresionirati vaše društvo”, “Kako pričati da vas drugi žele slušati”.

U stvarnosti, ljudski odnosi su složeni i kompleksni, nitko neće naići na identičnu situaciju u svom životu kao onu koju gledamo u seriji Prijatelji ili youtube videima gdje neki osebujni likovi “pomažu” mladim momcima kako prilaziti djevojkama. To sve je sadržaj kojemu je cilj zabaviti i dati dozu dobrih osjećaja koji nam većinom ne služi nečemu posebno korisnom. I u većini slučajeva je to sasvim u redu, dobijemo malo dobrih osjećaja i idemo dalje. U slučaju kada se radi o instruktivnim youtube videima to može čak djelovati pozitivno na hrabrost pa i imati za rezultat pokoje uspješno upoznavanje. Važno je ipak imati na umu da smo to sve ostvarili upravo mi i ta druga osoba o kojoj se radi. Dvoje je potrebno za tango, kaže jedna poznata izreka.

No iako se radi o različitim osobama te osobe će se naći i funkcionirati zajedno ako su njihove jedinstvene želje, ideje i ciljevi zadovoljeni. Nitko neće htjeti ići u nekakav odnos u kojem ne vidi nešto za sebe, osim ako na to nije prisiljen. Na primjer, možda ćemo u nekom trenutku života morati raditi na poslu koji nam ne odgovara i gdje su međuljudski odnosi loši ali baš tada ne možemo dati otkaz zbog financijske situacije.

Pa ipak, iako ne ulazimo u pravilu u odnose koji nam ništa ne donose nije nam tako lako zaključiti što to točno mi od toga odnosa imamo ili želimo. Jako često zapnemo u razmišljanje o tome da nešto što neka osoba radi, kako izgleda ili što nam nudi upravo je to što mi tražimo. No to je samo površna analiza te situacije.

Jedna od ovih veza koja se prekinula i koju sam imao prilike analizirati zajedno s drugom osobom je bila veoma jednostrana. Moja sugovornica je radila jako puno za partnera – trudila se oko stana, spremala ga, održavala, više pažnje obraćala na funkcionalonst zajedničkog života, doprinosila više u financijskom smislu. Davala je osobi sav mogući prostor da se ostvari i bavi svojim interesima i aktivnostima – pa i na uštrb zajednički provedenog vremena. I čak uz sve to ta osoba koja je “skrivila” prekid je bila ona koja ga je i prekinula, a ne moja sugovornica. Meni je to bilo krajnje neobično. Inače mislim da sam blizak s tom osobom ali o nekim intimnijim aspektima njene veze nismo previše pričali. Iz nekog gledišta treće osobe mi se čini kako je trebala puno ranije reagirati i sama prekinuti tu vezu, umjesto ostati u takvom nezadovoljavajućem i nebalansiranom odnosu.
No u tim trenucima mi je zapravo došla istina – ta moja bliska osoba je ipak imala nešto u tom odnosu. I to nešto je bilo toliko jako da čak i u okolnostima gdje nema recipročan trud od partnera je i dalje spremna sudjelovati u odnosu. I tu se krije naša greška u razmišljanju. Često iz situacije izuzmemo naše osjećaje, nadanja i potrebe i drugu osobu pokušavamo promatrati na neki objektivan način, što god to značilo.

Tajna se krije upravo u našim potrebama. U slučaju moje sugovornice, ona bi trebala istražiti koju je to potrebu taj odnos kod nje zadovoljavao da je bila spremna ostati u njemu? Na primjer, pošto se radi o ženskoj osobi često naiđem na objašnjenje da cure samo “vole loše dečke” i da tako to ide. U stvarnosti je to veoma anegdotalno shvaćanje situacije. Vrlo je vjerojatnije da je iz tog odnosa ona zadovoljavala svoju potrebu za brigom za drugom osobom, za pružanje prostora svom partneru da se ostvari čak i na uštrb njihovog odnosa. Vrlo vjerojatno joj je važno da se osobe uz nju osjećaju dobro, sigurno i da mogu izraziti svoje želje. Čak i ako ona ne može. A to je pak moglo doći od, na primjer, nekih prijašnjih obiteljskih odnosa koji isto tako nisu bili recipročni pa je naučila da odnosi tako funkcioniraju.

Ti obrasci koje možemo pronaći kod sebe ili bliskih ljudi su upravo ono što naučimo kroz djetinjstvo i mladenaštvo, ponajprije iz obiteljskih odnosa, a zatim iz odnosa s društvom. Svi imamo primjere gdje nam se bliska osoba uporno bori s jednim te istim problemom u različitim verzijama. Bilo to jedan za drugim taj “loši dečko” ili recimo “ljubomorna djevojka” koja želi svo moguće slobodno vrijeme provesti s momkom i smeta joj ako i pogleda druge djevojke na ulici. Najčešće je ta problematika odnosa direktni nasljednik odnosa iz doba kada se naša osobnost formira.

I upravo u tome možemo iskopati svoje potrebe. Zašto trpimo loše šefove? Zašto tražimo odobravanje naše okoline? Što imamo u odnosu gdje konstantno financijski osiguravamo osobu koja ne donosi ništa po tom pitanju? Zašto ne odlazimo od izuzetno ljubomornih ljudi?

Često se tu kriju potrebe – ona da budemo viđeni, čak i ako viđeni znači biti ne poštivani na poslu jer jedino kada su nas roditelji primjećivali je kada radimo nešto loše. Potreba da smo željeni čak i ako to znači nezdravu ljubomoru jer prijatelje nikad nismo imali jer smo “čudni” pa se sada zadovoljavamo i nezdravim kontaktom. Potreba i želja da izrazimo brigu za drugu osobu, čak i ako je to loše za našu osobnu financijsku situaciju. Možda jer zbrinuti nikad nismo bili radi odsutnih roditelja koji su puno radili, bili alkoholičari ili samo imali jako puno svojih problema s kojima se nisu znali izboriti. Ovdje sam jako pojednostavio situacije ali daju grubi opis tih uzročno posljedičnih veza.

Naše potrebe su važne i ne smijemo ih ignorirati. Samo kada ih osvijestimo možemo u našem životu svjesno djelovati kako bi ih zadovoljili ali se i zaštitili. Naravno da nećemo svaki dan biti u ravnoteži i da neće svaka potreba na dnevnoj bazi biti zadovoljena. Ali imati kompas za orijentirati se u ovom novom svijetu gdje sve manje vremena provodimo posvećeno gledajući u svom smjeru može donijeti samo pozitivne ishode.

Napisao: Marko Kovačević