Ego i destruktivni superego

Jedni od temeljnih pojmova u psihoanalizi su id, ego i superego. Osim ega, superego i ego nisu dio nekog svakodnevnog vokabulara ali mislim da su odnosi tih naših “dijelova”, i njihove funkcije, vrlo vrijedni za razumijevanje nas samih ili ljudi oko nas.

Sad je već prošlo vremena otkad sam kupio knjigu Roberta Perinčića, Na putu kući. U knjizi, Perinčić opisuje svoja iskustva s pacijentima u psihijatrijskom radu i daje dio pozadinske teorije. Knjiga je relativno dostupna i laicima, pomaže ako ste već zainteresirani i znate nešto o psihologiji i psihoterapiji, ali uz Google (ili, staromodno, rječnik) bit će dovoljna samo znatiželja za razumijevanje.

Zašto bi netko poput mene (usput, tko ne radi kao terepeut) uzeo knjigu te tematike za istraživanje i zadovoljstvo?
U zadnje vrijeme se baš trudim shvatiti svoje okruženje. Društvo, ljude, politički ustroj Hrvatske i poziciju u regiji i u Europi, našu povijest i njen kontekst, naš razvoj… Znam, znam, zašto mučim svoj mlađahni um tako velikim temama. Velikim temama koje ni tisuće ljude koji rade zajedno (recimo državni aparat) čini se ne mogu baš skužiti i riješiti. No, eto, moja glava mi ne daje baš izbor. Često se zainteresira za nešto u tom području, a svi znamo da kod nas u Hrvatskoj ima napretek situacija i tema u svakodnevnim vijestima da se stvori baš pogodan okidač za takva razmišljanja.

Nedavno sam počeo koristiti engleski pojam nugget za neka iznenadna shvaćanja ili one klikove koje se dogode u mozgu kada saznamo ili shvatimo nešto što nam sjedne baš na pravi način. “Aaaaa tako, ajme, pa to apsolutno ima smisla!” moj um obično kaže u tim trenucima. Jedan od tih nuggeta sam imao i dok sam nedavno čitao knjigu Na putu kući.

Autor izvrsno objašnjava pojmove i uloge ida, ega i superega te u kakvom odnosu oni mogu biti. Recimo ovaj ego destruktivni superego.

Id je dio koji nam je urođen i koji smo evolucijski razvili, naslijeđen je i u nama je od samog rođenja – to su instiktivne želje. Superego se razvija kroz prve godine života, to je onaj kritični, moralni dio u nama koji nam govori da nešto nije u redu napraviti, da smo loši ako napravimo ovo, dobri ako napravimo ono. Ego je između toga svega, to je dio nas, možda najjedinstveniji dio nas od ova tri, koji balansira instiktivne želje s moralnim procjenama: koju je želju u redu zadovoljiti? Koja potreba je dobra? Kako to sve ostvariti?

Ego destruktivni superego bi dakle značio što?

Znači da superego djeluje destruktivno na ego, ne dopušta mu da se razvije, da prihvati neke od instiktivnih želja i potreba da budu zadovoljene i ostvarene. Superego se razvio na način, vjerojatno naučivši od roditelja i okoline u ranim godinama života, da mora biti izuzetno kritičan. Često do te razine da osobe osjećaju svojevrsnu paralizu u smislu da koju god želju i potrebu propituju, kada ju probaju zadovoljiti, poslije osjećaju krivnju i sram što su to napravili. Odrastanje s izrazito strogim i osuđujućim roditeljima i članovima obitelji ili odrastanje u veoma religioznim sredinama često zna rezultirati takvim odnosima našeg ega i superega. Religije su pune pravila te ako ih uzimamo zdravo za gotovo ne propitujući kritički njihovu suvremenost, možemo se loše provesti. Na primjer, u knjigama poput Biblije možemo naći brojne zabrane koje da stavimo u praksu zapravo ne bi mogli uopće izlaziti iz svoje kuće, a ponekad ni misliti pošto i to može biti grijeh.

Naravno, to nije realno i stvarno pa ni većina ljudi koji aktivno prakticiraju religiju ne slijede više nego par pravila koje se spominju u tim tekstovima. Ipak, često se znaju pogoditi odnosi u obitelji, neiskustvo roditelja i njihova očekivanja na taj način da od svoje djece očekuju samo najbolje. Pokušavaju od njih stvoriti savršene ljude – one koji ne griješe (na čisto moralan ali i religiozan način), koji su pametni, uspješni, zdravi, koji lijepo pozdravljaju, ne govore bezobrazno, poštuju sve i spremni su staviti druge ispred sebe.

To često zna završiti tako da osoba u nekom trenutku jednostavno više ne može to podnijeti te napravi neki skroz neočekivan zaokret. Tinejdžersko doba najčešće donosi takve obrate kod brojnih ljudi. Naši hormoni, i kroz njih, surove želje i potrebe postanu toliko jake da u velikom broju slučajeva dođe do znatnog zanemarivanja onoga što moral, odnosno superego, kaže da se ne bi trebalo događati. Tinejdžeri počnu pušiti, psovati, piti, zezati druge ljude, tući se, ostajati kasno vani, odgovarati bezobrazno roditeljima i slično.

To je sasvim uobičajeno za svaku osobu. Nažalost, zbog manjka edukacije, velik broj roditelja to smatra osobnim neuspjehom ili protestom protiv njih kao osoba, umjesto nečim sasvim uobičajenim. Rezultat tog neshvaćanja tinejdžera i djece je jako često sukob unutar obitelji, odbacivanje dijelova osobnosti djece, osjećaji krivnje roditelja, osjećaj gubitka kontrole i slično.

Naravno, nije lako ni roditeljima koji nekada godinama budu preplavljeni čistim hormonima ljubavi i imaju poslušnu djecu koja rade ono što su oni zamislili da djeca trebaju raditi. A sada ta djeca odjednom sve propituju i rade što oni žele i što im njihovi hormoni i potrebe govore da trebaju.

Jedini odgovori na to su edukacija i prisutnost. U današnjem svijetu gdje je većina najbolje rečeno opsjednuta nekim vanjskim uspjesima, upravo dati nekoliko prisutnih sati voljenoj osobi je često prava stvar za napraviti. Možda ne plaćati još dodatna 3 sata tjedno na tečaju instrumenta ili jezika djeci nego sjesti, i iskreno bez osuđivanja, pitati i pričati o njihovim željama, nadanjima, nesigurnostima. Možda ne dopustiti djeci da dane provode u virtualnim svjetovima lažnih odnosa, ciljeva i iskrivljene slike stvarnosti. Već umjesto tog mobitela staviti svoju ruku u njihovu i provesti ih parkom.
Moć je u nama. Kao što proteklih tjedana biramo ne otići kupovati preskupe stvari tako možemo odabrati živjeti prisutnije. Pa birajmo to.

Napisao: Marko Kovačević