Sjećanja na djetinjstvo: Slike koje ostaju u srcu

Sjećanja na djetinjstvo su poput malih dragulja u našem srcu – dragocjena, blistava i ponekad obavijena velom tajne. Ponekad nas iznenade neočekivano, u mirisu svježe pečenog kruha koji nas vrati u bakin dom ili u zvuku dječjeg smijeha koji u nama probudi odjek vlastitih igara iz dvorišta. Jeste li se ikada zapitali koja je vaša najranija uspomena? Onaj prvi trenutak koji možete prizvati iz magle vremena?

Možda je to miris mamine kuhinje dok smo stajali pokraj nje, nestrpljivo čekajući svoje omiljeno jelo. Možda je to osjećaj toplog sunca na licu dok se bezbrižno igramo u pijesku, zvuk omiljene igračke ili sigurnost tatinog zagrljaja. Što god da je, sigurno je samo naše i neponovljivo.

No, sjećanja su složeni mozaici. Ponekad se pitamo jesu li ona stvarna ili su ih oblikovale priče naših roditelja, fotografije, snovi. Kada zapravo počinjemo pamtiti djetinjstvo? Kada možemo biti sigurni da su naše uspomene autentične, a ne samo fragmenti mašte ili ponavljanih priča?

Većina ljudi svoje prve uspomene smješta negdje između treće i četvrte godine života. Znanost kaže da je razlog tome razvoj hipokampusa, dijela mozga odgovornog za dugoročno pamćenje. U tim ranim godinama naš mozak je poput gradilišta – sve se gradi, povezuje i oblikuje, ali još nije sasvim spreman za trajno pohranjivanje uspomena. Zato se prvih godina života uopće ne sjećamo – fenomen poznat kao dječja amnezija prati gotovo sve nas.

Naša najranija sjećanja više su poput osjećaja i slika nego jasnih priča. Možda pamtimo kako nas je tata gurao na plastičnom autiću niz dvorišnu stazu, osjećaj vjetra u kosi, uzbuđenje, ali ne i boju autića ili detalje tog dana. Možda nam se u srcu zadržao osjećaj sigurnosti kad bismo se uvukli mami u krilo, iako ne znamo kada se to točno dogodilo.

Ono što je zanimljivo jest da kultura i obiteljski običaji oblikuju naša sjećanja. Djeca koja odrastaju u okruženju gdje se puno priča o prošlosti imaju tendenciju bolje pamtiti rane godine. Ako nam roditelji godinama prepričavaju kako smo na treći rođendan rukama zaronili u tortu i razveselili time sve oko sebe, velika je vjerojatnost da ćemo taj trenutak “pamtiti” kao da ga se i sami sjećamo.

I dok znanost kaže da se prva sjećanja oblikuju oko treće godine, ona se s vremenom mogu mijenjati i blijedjeti. Ostaju samo ona najposebnija, najemotivnija – ona koja su urezana u našu bit. A kada ih prizovemo, oni nisu samo priče iz prošlosti, već odraz onoga tko smo postali.

Koja je vaša najranija uspomena? Možda je jasna kao dan ili mutna poput sna, ali sigurno nosi toplinu, miris, zvuk, osjećaj nečega posebnog. I vrijedi je podijeliti. Jer, kada dijelimo uspomene, ne samo da ih oživljavamo, nego i jačamo veze s onima koje volimo. Ponekad, u tuđoj priči pronađemo i djelić sebe.

Napisala: Nikolina Hajnić