Duge šetnje u prirodi i mentalno zdravlje

Mogu li šetnje u prirodi promijeniti našu sliku o svijetu koji nas okružuje?

Nikada nisam bila tip osobe za duge šetnje. Sve vezano uz fizičke aktivnosti poput trčanja, vježbanja, skakanja, penjanja, općenito naprezanja bilo koje vrste u meni je budilo golemu knedlu u grlu. Nismo svi isti, toga sam bila svjesna, netko uživa satima u teretani, dok netko uživa uz dekicu i dobru knjigu. Ipak veći dio života sam se silila iskušavajući razne sportove i vježbe (većini ljudi se sviđa, sigurno je u meni problem – mislila sam) što je u konačnici dovelo do mog prezira prema svima njima. Fizička aktivnost i ja jednostavno nikada nismo dijelile istu rečenicu.

Sve se zaokrenulo pretprošle zime. Ispiti, izlaganja, prakse, projekti, svađe s prijateljima, neslaganja u obitelji… Zatim duži period nesanice, psihičkog umora, bezvoljnosti i tuge. Iako toga tada nisam bila ni svjesna, doživjela sam burnout. Iz stana sam izlazila samo zbog ispita ili bitnog posla, nisam imala volje ni za svoje najmilije, a gledanje u zidove mi je postala svakodnevica. Činilo se da iz tog vrtloga nema izlaza. Ipak jednu dosadnu večer pred ispit obuzela me snažna želja za kokicama. Domaćim, toplim, mekanim. Baš onim sa jednog malog štanda kraj Drave. Uskočila sam u patike i odjurila prema svojoj slanoj opsesiji. Kada sam kupila kokice, shvatila sam da ih se ne isplati jesti u stanu jer će se do tada već ohladiti i neće biti tako ukusne.

Zašto ne prošetati? ─ mislila sam ─ Neće škoditi malo hladnog zraka i pogleda na smrznutu prirodu.

I tako sam šetala.

Gledajući svijet oko sebe, vidjela sam; borbena stabla ─ koja se nisu savila pred hladnoćom i lošim danima, komešanje rijeke ─ koja uz sve suše i napore i dalje snažno teče, crveno nebo i zalazak sunca ─ koje će se sutra opet ustati da nas počasti svojim svijetlom.

Slušajući zvukove oko sebe čula sam; smijeh prolaznika ─ znak da u svakom danu postoji razlog za smijeh, melodiju uličnog svirača u daljini – potencijal glazbe da u nama probudi želju za plesom, zvukove prirode poput šuštanja, fijukanja, krckanja – spoznaju o miru, opuštanju i utjesi koju nam ona pruža, a na nama je da ju iskoristimo.

I konačno vjetar, šum vjetra ─ koji je otpuhao sve moje loše misli.

Odlučila sam se šetati svaki dan, čak i kad imam obveze, čak i ako je samo na kratko. Ponekad je to bilo par sati šetnje, ponekad samo pola sata. Nije bitno.  Šetajući i udišući svjež zrak osjetila sam spokoj, izvor snage i moćnu pouku: Često, sve što je potrebno, je upravo ono što nam je na dohvat ruke, ono što svi imamo ─ prirodu koja nas okružuje.

A ona će nas zauzvrat naučiti da postoji predah, da se vratimo sebi, da uživamo u sitnicama koje smo zaboravili živeći u ovom brzom, modernom dobu.

Autorica: Barbara Ušković

Izvor slike: Unisplash