Nekako sam se s godinama „povukla“, više u sobu i ispred TV, nego u sebe, ali jedno veže drugo. Ah, ne sjećam se kad sam postala zasitna prijateljica, susjeda, rodbine. Uglavnom naučila sam nešto novo: kako biti sama sa sobom, a dodir s vanjskim svijetom bio bi mi TV, pogled s prozora i prodavačice u lokalnom dućanu.

I tako svaki dan dok mi više ništa nije bilo zanimljivo na TV-u. Pitala sam se što mi se događa, postajala sve nezadovoljnija i depresivnija, gubila sam apetit, a stan mi je bio sve neuredniji. I tako je vrijeme prolazilo, ja bih si postavljala pitanja, ali odgovore nisam tražila. Zar itko traži krivca u samom sebi! Tako nisam ni ja. Ali je moja draga susjeda.

Nisam je vidjela pola godine jer ona obično jesen i zimu provodi kod svoje djece u Slavoniji. Pozvonila mi je na vrata, a ja sam razmišljala treba li mi uopće društvo. Ipak, neka dječja želja da ju vidim i saznam kako je bila je jača od mene pa sam joj otvorila. Odmah sam požalila kad mi je počela prigovarati: zašto ti je tako mračno (ma sad sam spustila rolete), sudoper ti je pun suđa (već sam oprala jednu turu i baš sam krenula drugu), pa ti si draga totalno zapuštena (ma ne osjećam se dobro već neko vrijeme, ali čistim koliko mogu), u frižideru ti je pokvarena hrana (danas proizvode baš nekvalitetne namirnice) itd. Uglavnom, što god je prigovorila ja sam imala spreman odgovor, kao da sam bila „spremna“ ili bolje reći svjesna svog stanja.

„Ah, draga moja, to što misliš da si stara to ne znači da si i bolesna, a ako se malo dotjeraš nećeš biti ni stara“. Promrmljala sam u sebi da ona nema pojma. Sutradan me je odvela u dućan sportske odjeće i kupila sam rozu trenirku, tenisice i šiltericu. Meni nevjerojatno, a još više to da sam istog dana popodne već hodala s njom po nasipu. Bila sam si sva smiješna u toj odjeći. Iznenadila sam se koliko je bilo puno ljudi: djeca, obitelji, mladi i stari. Bilo je tamo starijih od mene koji su samo protrčali…Na večer me je sve boljelo, ali sam tako lijepo spavala. Srećom moja draga Mara nije odustajala od mene pa smo svaki dan pješačile istu rutu, sretale iste ljude, pozdravljale ih, pitale kako su, s nekima malo zastale, smijale se. Sad se redovito nakon hodanja u 19.00 sati nalazimo s jednim prijateljima u obližnjem kafiću. Međutim, tu priči nije kraj: dva puta tjedno idem u obližnju teretanu (kao umirovljenica imam dobar popust).

Kako se to sve odigralo ovako pozitivno i kako toga ranije nisam bila svjesna? Zapravo se sve dogodilo gotovo neprimjetno! Jedino sam sad svjesnija kako je odluka uvijek na meni i kako uvijek imam dva izbora. Od sad biram ono što je najbolje za mene!

Napisala: Anita Dakić

Fotografija: Pixabay

Podijelite s prijateljima