Alkoholizam kao uzrok nasilja u obitelji – osobna priča

Kažu, alkoholizam je bolest…Da, slažem se, osoba koja previše konzumira alkohol, do te mjere da postane ovisna o njemu, je alkoholičar. A da li žrtva mora trpjeti posljedice ponašanja alkoholičara?

Ne mora i ne smije!

Moja majka je 30 godina trpjela psihičko nasilje od strane mog oca zbog alkohola, a i ja također kao dijete.

I ne, ne sramim se govoriti o tome jer nije žrtva kriva što je maltretirana, to ne smije biti tabu tema u našem društvu, nikada!

Jer šutnjom se žrtva ne može zaštititi,  jedino ako se otvoreno govori o tome.

Svaki dan u životu npr. moje majke počinjao je sa rečenicom:“ Daj mi novac, treba mi“, od strane mog oca.

To se događalo svaki dan po nekoliko puta na dan. Zaboravila sam napomenuti da mi je majka inače invalid, koristi se dvjema šakama, dok još može tako.

Ukoliko mu ne bi dala novac, dolazilo je do prijetnji, ucjene tipa:“ Ako mi ne daš novac, neću ti ići u ljekarnu,  neću ti kupiti kruh, nećeš imati što jesti“!

Dolazilo je do naguravanja s očeve strane, iako je nije fizički maltretirao ali prijetnje su bile učestale a on je alkohol koristio svaki dan sve više i više ,a da ne govorim da je alkohol konzumirao uz još dosta tableta koje je pio jer je bolovao i od drugih bolesti.

Svaki drugi dan je dolazilo do policije,  oca su redovito sprovodili na trežnjenje nakon čega bi se ponovno vraćao kući, konzumirao alkohol i maltretirao mamu da mu da novac, a ako ne bi dala, padale su uvrijede i teške riječi s njegove strane.

Ona se obraćala institucijama da je zaštite, no svi su tvrdili da psihičko nasilje ne postoji i da ne mogu ništa dok on nešto ne napravi!

Dok sam i sama bila dijete, strahovi od njega su bili redoviti,  jer nikad nisam znala da li će doći pijan ili ne i kada.

Sada kad sam odrasla, plašila sam se za mamu, s obzirom da je ona u Vukovaru a ja u Rijeci, nismo u istom domaćinstvu.

Očeva agresija se nastavila do dana kada je zaprijetio majci da se izgubi iz kuće, da je više ne želi vidjeti, i da će zapaliti cijelu kuću skupa s njom.

Tada je moja majka otišla u Sigurnu kuću, uz pomoć socijalnih radnica a otac je ostao sam. Jedini koji se čuo tada sa njim je mamin brat a i s njim je poslije izgubio kontakt.

Susjedi su govorili da su oca viđali svakodnevno pod utjecajem alkohola, u istoj odjeći  (jer nije znao ništa sam ni skuhati niti brinuti o sebi),po hladnoći je sam u društvu alkohola sjedio na klupici ispred trgovine i pio.

Pio je još više nego ikada prije.

Alkohol mu je bio jedino društvo i najbolji prijatelj jer on nije imao prijatelja.

Nije imao više nikoga. Izgubio je svoju obitelj, mene i majku i ostao je sam.

Kad je govorio:“ Treba mi moja žena“, mi smo znale na sta je on mislio. Njemu je trebala kuharica, spremačica i pralja.  Ali ne žena, a čak mu ni ja kao kćer nisam trebala.

Liječiti se nikad nije htio od alkohola, nije priznao da je alkoholičar i na kraju je njegov život završio prije 9 mjeseci u Vukovarskoj bolnici od atipične upale pluća.

Da li smo ja i mama bile tužne zbog toga?

Nemam odgovor na to pitanje.

Tuga u meni postoji zbog nesretnog djetinjstva, zbog bolesti moje mame i svega što je ona prošla s njim, a tuga zbog njegove smrti…pa postoji i ona zbog toga što je bio jedini otac kojeg sam imala a nisam ga imala. Nedostajao mi je.

Ne znam da li nas je volio, možda je na neki svoj način ali u jedno sam sigurna:

Onaj tko voli, ne vrijeđa,  ne maltretira,  ne vrši nikakav oblik nasilja i ne prijeti.

Moj otac se riješio alkohola na jedini način na koji je očito to mogao i smirio se.

A moja majka i ja?

Moja majka je sredila svoj život, još nosi posljedice tužnog života u sebi, još se bori ali više ne trpi nasilje.

Ono je otišlo onog trenutka kad se ugasio život onoga tko ju je doveo do toga gdje je.

Alkoholizam se može izliječiti ali samo ako to želi onaj tko se bori s tim, ako čovjek sam sebi ne želi pomoći, nitko mu ne može pomoći!

No, nijedna žrtva nikad ne smije biti žrtva i trpjeti bilo kakvu vrstu nasilja!

To se može i mora zaustaviti pravovremenim reagiranjem institucija i samog društva!

Napisala: Danijela Ćuk