Anksioznost – poziv za upoznavanje sebe i promjenu

I strah i anksioznost (tjeskoba) sastavni su dio su života. O poremećaju govorimo kada značajno narušava svakodnevno funkcioniranje i umanjuje kvalitetu života.

Strah je emocionalni odgovor na nešto što prepoznajemo kao opasnost. Anksioznost je uznemirujuće, neugodno emocionalno stanje nelagode čiji su uzroci manje jasni. Za razliku od straha anksioznost ne mora biti povezana s neposrednom ili stvarnom opasnošću i ne mora prestati njezinim nestankom. Anksioznost je često praćena tjelesnim manifestacijama i ponašanjima nalik onima izazvanim strahom.

Do određenom stupnja i strah i anksioznost predstavljaju prilagodbu i smatraju se normalnim i, štoviše, korisnima (poticanjem jačeg lučenja hormona adrenalina ubrzavaju naše reakcije u slučaju opasnosti i prijetnje, čineći nas opreznijima i spremnijima).

Kad anksioznost prevlada u nečijem životu onemogućavajući svakodnevno funkcioniranje i narušavajući kvalitetu života smatra se poremećajem. Svim anksioznim poremećajima zajednički su osjećaji straha, zabrinutosti, užasa, napetosti, stresa, panike, nesrazmjerni okolnostima, koji osobu sprječavaju u normalnom funkcioniranju.

Anksiozni poremećaji najčešći su među psihičkim poremećajima. Oko 10 do 15% djece pati od anksioznog poremećaja u neko doba tijekom djetinjstva. Anksioznost roditelja povećava mogućnost da dijete postane anksiozno i razvije anksiozni poremećaj. Mogućnosti za to povećava i činjenica da anksioznost često ostaje neprepoznata i ne liječi se.

Uzroci anksioznog poremećaja nisu u potpunosti razjašnjeni. Ona može biti odgovor na okolišne stresore (npr. razdvajanja, gubitka, prekida, opasne situacije ili drugog). Neke tjelesne bolesti mogu neposredno izazvati anksioznost, uzimanje nekih lijekova ili apstinencija također. Može se pojaviti iznenada ili tijekom određenog razdoblja (par minuta, sati ili čak dana), može trajati kratko (nekoliko sekundi) ili dugo (do nekoliko godina).

Anksioznost se može očitovati u rasponu od neprimjetne potištenosti do jake panike, a prag podnošenja vrlo je individualan, razlikuje se od osobe do osobe. Dijagnoza se postavlja na osnovi obiteljske anamneze (neke osobe sklonije su nasljeđivanju sklonosti k anksioznosti ili usvajanju putem naučenog ponašanja), fizikalnog pregleda i odgovarajućih laboratorijskih pretraga (kojima se utvrđuju tjelesne bolesti ili lijekovi kao uzročnici), a važno je utvrditi i je li anksioznost znak druge duševne bolesti. Anksiozni poremećaj može uzrokovati depresiju, može postojati istovremeno s njom ili se prvo može razviti depresija, a anksiozni poremećaj kasnije.

Anksioznost se fizički može manifestirati znojenjem, ubrzanim radom srca, drhtanjem, boli u prsima, zadihanošću, otežanim gutanjem, suhoćom usta, diarejom ili učestanim mokrenjem, vrtoglavicom, malaksalošću, pojačanom mišićnom napetošću, ukočenošću i tremorom, gubitkom libida.

Današnji, užurban i zahtjevan način života opterećuje nas mnogim stresorima koje percipiramo kao opasne i koji u nama potiču akutnu reakciju koju karakteriziraju izrazite emocionalne i tjelesne promjene (navalu adrenalina). Riječ je o refelksu kojeg kontrolira autonomni živčani sustav, a rezultira  ubrzanim lupanjem srca, raširenim zjenicama i povećanim dotokom krvi u mišiće.

Mnoštvo stresora konstantno pali naš alarmni sustav. U većini svakodnevnih situacija to nam pomaže jer bivamo oprezniji, spremniji, koncentriraniji, bolje funkcioniramo. No, kad razina straha postane previše intenzivna, blokira nas ili preuzme ili kad je ta razina konstantno visoka – nastaju problemi.

Anksiozne osobe nastoje izbjegavati situacije koje percipiraju opasnim što donosi privremeno olakšanje, ali u značajnoj mjeri umanjuje kvalitetu života i razvoj potencijala osobe, smanjuje njeno samopouzdanje i samopoštovanje te povećava rizik za nastanak depresije.

Postoji više vrsta anksioznih poremećaja, a jedna osoba može istovremeno ili u različitim životnim razdobljima imati više njih.
To mogu biti:

• generalizirani anksiozni poremećaj,
• društvena fobija,
• separacijski anksiozni poremećaj,
• opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP),
• panični poremećaj i agorafobija,
• akutni i posttraumatski stresni poremećaji,
• shizofrenija dječje dobi,
• depresivni poremećaj,
• bipolarni poremećaj,
• razarajući poremećaji ponašanja,
• poremećaj protivljenja i odbijanja

Anksioznost koja traje duže vrijeme i ne liječi se povećava rizik za nastanak tjelesnih bolesti, Stoga znakove koji upozoravaju na anksioznost ne treba zanemarivati nego potražiti stručnu pomoć.

Psihoterapeutkinja Ivana Grabar kaže: „U praksi se pokazala velika učinkovitost psihoterapije u liječenju anksioznosti. Jako je važno da klijent prepozna uzroke svoje anksioznosti. Također je važno da iskusi i usvoji različite tehnike rada s anksioznosti kako bi ih mogao primijeniti i samostalno, bez prisutnosti terapeuta. Anksioznost je obično unutarnji poziv na promatranje, upoznavanje samih sebe. To je dar koji nas vodi prema dubljem upoznavanju i prihvaćanju samih sebe. Iz takvog dobrog kontakta anksioznost se smanjuje i pretvara u našu snagu.“

Napisala: Antonija Pleša, Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje

Slike preuzete s: Pixabay