Blagdanske avanture

Već nekoliko godina u predblagdanskom razdoblju, umjesto božićne atmosfere često više osjećam pritisak. Pritisak kupovine prikladnih i dovoljnih poklona, što god to značilo. Pritisak da se provedem dobro, opustim i odmorim. Pritisak da se družim s obitelji i nadoknadim svo vrijeme koje ne provedemo zajedno u mjesecima prije. Pošto živim u Zagrebu, a obitelj je još uvijek u Slavonij, svi smo zaposleni na neke načine, bilo poslom bilo fakultetom tako da susreti nisu česti. Zasigurno tom osjećaju nedostatka božićnih osjećaja pridodaju i skroz različite okolnosti života od onih bezbrižnih dječačkih i tinejdžerskih dana. Pa i nedostatak snijega i zimske hladnoće.

Ovaj Božić je zbog obiteljskih okolnosti bilo još lakše naći razloge za ne pronaći unutarnji mir. Baka nam je slomila kuk i početkom 12-og mjeseca bila na operaciji. Pa na Božić završila na hitnoj radi slabosti. Ujak prolazi teško zdravstveno stanje. Bilo je tu i par smrtnih slučajeva što bliskih što ne tako bliskih ljudi. I kolektivno obiteljsko bolovanje od prije Božića do evo prije par dana. Kao da je neka viša sila odlučila reći – samo zato što je ovo inače lijepo razdoblje, ne znači da će uvijek biti lijepo razdoblje.

Na trenutke je stvarno bilo izazovno. Puna kuća bolesnih ljudi, te razne stvari o kojima moramo misliti i bliski ljudi za koje smo zabrinuti. Ponekad je bilo teško ne dobiti osjećaj da se sve urotilo protiv mene ili nas. Ali nekako, ta misao nije baš često navirala, jer smo bili svi zajedno. Kad je jedna osoba imala loše bolesne dane, tu su bili drugi da naprave čaj, donesu tabletu ili MaxFlu (nije reklama), naprave hranu ili nešto deseto. Prolazili smo kroz i te trenutke zajedno, brinuli se za baku zajedno, podržavali jedni druge.

Iako dugo nije bilo Božića u kojem je bilo manje božićnih osjećaja, ne znam je li bilo više trenutaka kada smo radili skladnije i više se grlili. Imao sam snažan osjećaj zajednice, baš zato što smo imali neke neuobičajene okolnosti s kojima se moramo zajedno boriti i izboriti.

Nekoliko pouka sam izvukao iz svega toga. Prvenstveno, nemaju svi ugodno vrijeme kada mi imamo ugodno vrijeme. Dolaskom u čekaonicu hitnog prijema osječke bolnice ostao sam blago iznenađen. Čekaonica je bila gotovo puna prije kad smo došli, a još popunjenija kada smo otišli. Loši događaji nisu čekali da završi poseban dan. Od moždanih udara, predinfarktnih stanja, izvrnutih gležnjeva i drugih neugodnosti, svi ti ljudi su imali zaista loš dan. A to je svakodnevica. S toga mi je cilj u novoj godini biti svjesniji kada imam interakcije s drugim ljudima po poslovnicama, tramvajima, trafikama, pekarama, u restoranima i na poslu. Da budem svjestan da se iza lošeg raspoloženja možda krije baš loš dan ili niz dana i svakojake životne nedaće o kojima možda ništa ne znam.

Druga stvar koju sam shvatio je da unatoč klasičnim obiteljskim štucavicama na koje svi nailazimo tijekom života, a koje se intenziviraju tijekom obiteljskih okupljanja, unatoč tome ovi lošiji trenuci mogu poslužiti kao baš prava stvar za zbližiti ljude. Da nam pokažu da koji god teret nosili, on ne mora biti samo naš. Ako imamo ljude oko sebe, da podijelimo malo te kilaže kada je nama teško, a ponudimo i svoju snagu kada netko drugi bude u potrebi. A kada bolje pogledamo i ti loši trenuci nisu ništa do neočekivani trenuci na koje nismo pripremljeni, te nam neugoda oko nepripremljenosti i manjka opcija stvori tu tjeskobu i negativan osjećaj.

Treće i zadnje shvaćanje (do sada) iz ove situacije je da stvarno postoji neki nevidljivi pritisak koji se stvori oko poklona i provođenja dobrog vremena. Pritisak da moramo cijenom poklona pokazati svoje cijenjenje drugih ljudi. Da moramo pokazati osmijeh na tom obiteljskom okupljanju i zakopati loše stvari bar malo ispod tepiha dok ne prođu ovi lijepi dani. Pa ćemo onda, poslije nekad. Ovi praznici su nam poslužili kao katarza tijekom koje smo zbog okolnosti bili prisiljeni nositi se s nekim situacijama i pričati o okolnostima koje su nas zatekle. I nije bilo bijega od toga.

Tako da mi je posljednja želja za ovu godinu, želja snage za problemima se suočiti pravovremeno, ne nepotrebno odgađati njihovo rješavanje i spominjanje i pričati o tome kako se osjećam oko stvari koje mi se (ne) sviđaju da bih odgođenih problema bilo manje, a komunikacija čišća i jasnija.

Napisao: Marko Kovačević