Bolest je samostan koji ima svoj red, svoju askezu, svoje tišine i svoja nadahnuća…

O zdravlju ne razmišljamo previše sve dok smo zdravi, mi i/ili naši najbliži. Na neki način živimo s mišlju kako se to događa negdje drugdje, nekom drugom.
A onda… Liječnik nam saopći da bolujemo od raka. Nevjerica, šok, bijes i ljutnja, panika, strah, pa čak i sram…
Što sada? Je li to moguće? Zašto meni? … …

Najteži su prvi dani i tjedni nakon saznanja. Stanje šoka, tuposti i kaotičnih misli karakteristični su za ovo razdoblje. Osobi suočenoj s bolešću poljuljani su temelji – vjerovanja i vrijednosti, doživljaj sebe, okoline i vizija budućnosti.

Tek u narednim tjednima i mjesecima polako postajemo svjesni situacije i dobivamo odgovore na pitanja – Koliko je bolest ozbiljna? Što se može učiniti po tom pitanju? Kakve su prognoze?
U svakom čovjeku suočavanje s obolijevanjem od raka izaziva psihičku reakciju različitog intenziteta i oblika.

Najčešće reakcije su:

• Usmjeravanje na rješavanje problema – prikupljanje informacija o bolesti, načinima liječenja, lijekovima, liječnicima, ustanovama, iskustvima drugih ljudi i sl.
• Izražavanje emocija – traženje podrške od strane bližnjih, plakanje, razgovaranje o bolesti, o svojim strahovima, o načinima liječenja.
• Izbjegavanje suočavanja s bolešću – odgađanje, zaboravljanje, poricanje, ignoriranje, odbijanje liječenja i odlazaka na kontrole i dr.

Suočavanje predstavlja stalno prilagođavanje i iznalaženje najboljeg načina kako se nositi s bolešću. Činjenicu da smo oboljeli ne možemo promijeniti, ali možemo način na koji prihvaćamo svoju bolest. Što je naša reakcija primjerenija živjet ćemo kvalitetnije.

Ukoliko bolest doživimo isključivo kao gubitak prepustit ćemo se osjećaju bespomoćnosti, beznađu i očaju.
Biti optimističan i poduzetan u ovakvoj je situaciji iznimno je teško, ali samo ako bolest shvatimo kao izazov i poticaj lakše ćemo izdržati.

Pri tome je vrlo važno da osoba ima podršku okoline, posebno najbližih – članova obitelji i partnera. Njihova je uloga neprocjenjiva i nezamjenjiva. Oboljeli često imaju potrebu za time da ih netko posluša, ohrabri, utješi. Ponekad je dovoljan samo prijateljski dodir, prisutnost, stisak ruke. Oboljeli treba osjetiti našu brigu, razumijevanje i suosjećanje. U razgovorima treba izbjegavati sažalijevanje, kukanje, pesimizam i pretjerano zaštitničko nastupanje.

Ponekad oboljeli imaju teškoće u izražavanju svojih osjećaja i strahova vezanih uz bolest. Ponekad jednostavno ne žele opterećivati druge ljude (posebno najbliže) svojom bolešću ili su pak zaokupljeni samo svojom bolešću i neprestano samo o njoj govore. Sve su to uobičajene reakcije kojima oboljeli nastoji ublažiti stresnu situaciju.
Otvorenost iskazivanja emocija vrlo je važna i olakšava suočavanje s bolešću. Uz stručnu pomoć i podršku okoline oboljeli se lakše nose s krizama i jačaju svoje emocionalne snage.

Važno je razumjeti što se događa i uspostaviti načine upravljanja sa situacijom – odrediti što nam je potrebno kako bismo najbolje mogli živjeti s bolešću, ulagati napore u cilju kontrole problema vezanih uz bolest i održavanje zdrave ravnoteže između realiteta i razumnog optimizma.

Grupna podrška (suportivne grupe), rukovođena profesionalnim terapeutom, gdje bolesnici jedni s drugima dijele probleme koje im je donijela bolest, umanjuje osjećaj usamljenosti i nudi cijeli spektar mogućih pozitivnih utjecaja.

Zahvaljujući značajnim dijagnostičko-terapijskim dostignućima i sve uspješnijim rezultatima liječenja apsolutno negativan stav prema svom oboljenju sve je manje prisutan među oboljelima. Osim toga, pravovremena i pravilna reakcija na prve znakove obolijevanja povećava šanse za pozitivan ishod, odnosno ozdravljenje.
Uređaji su precizniji, manje je štetnih popratnih pojava i posljedica, kirurške tehnike poštedne, lijekovi sve učinkovitiji. Sve je više izliječenih i zaliječenih bolesnika koji cijeli niz godina žive kvalitetnim životom.

Najvažnija u svemu je volja za promjenom jer bolest je poziv – na buđenje, promjenu, osvještavanje.

Preuzeto s portala Praktičan život