Čovječe, budi svoj!

Kada bih svoj život opisivala u nekoliko riječi, jedna od njih zasigurno ne bi bila uzbudljiv. Volim čitati satima, šetati gradom i prirodom, puno vremena provoditi u kuhinji isprobavajući slatke i slane recepte, uživati u omiljenim kriminalističkim serijama. Izgubiti se u svojim mislima i pretočiti ih na papir, ili, češće, natipkati ih. Često mi je sasvim dovoljno društvo moja malena vesela papiga i nemam potrebe za redovitim druženjima i izlascima.

Sasvim sigurno to sve ne bi spadalo u kategoriju „volim sve što vole mladi“ i „živim život punim plućima i 300 na sat“. Ipak, unatoč tome, jedna od riječi kojima bih opisala svoj život bez problema bi mogla biti zanimljiv zbog toga što sam napokon, nakon puno godina pokušaja i promašaja, osjećaja manje vrijednosti i očajavanja, shvatila da je jedini valjani kriterij da je moj način života zanimljiv meni. Da, ne putujem puno, ne izlazim u klubove, tek ponekad na pokoji koncert, nemam adrenalinske hobije niti sam okružena velikom grupom prijatelja, ali sada mogu potpuno mirno i samosvjesno reći da svoj život smatram zanimljivim i potpuno usklađenim s onim tko ja zapravo jesam.

Svaka gluma, forsiranje i laži ionako se na kraju otkriju. A ako se i ne otkriju, svejedno ćemo znati da lažemo sami sebi i da pokušavamo živjeti život kakav zapravo ne volimo i ne želimo samo zato što onaj kakav zapravo želimo možda ne zvuči blještavo i atraktivno kada se izgovori naglas. Fokus često stavljamo na tuđe mišljenje o nama, a ne pitamo se što drugi imaju od toga da misle da živimo konvencionalno uzbudljiv život. Je li naš način života ono što ih navodi da ostaju uz nas ili je to ipak naš karakter, način na koji s njima razgovaramo, kako ih slušamo, savjetujemo i podržavamo kad im je teško? Naravno, uvijek postoje ljudi koji nam zbilja jesu „prijatelji“ samo zbog lažnog praha kojim smo posuli vlastiti život te se trudimo raditi sve isto što i oni i dijeliti njihove interese da bismo ih zadržali uz sebe. No nužno je osvijestiti da je to potpuno pogrešna perspektiva gledanja na koncept stvaranja prijateljstava.

Ljude slične sebi nećemo naći tako da mijenjamo i oblikujemo sebe prema njihovim potrebama, već tako da se najprije sprijateljimo sami sa sobom, odbacimo sve krinke i potragu za prijateljima uskladimo sa svojim stvarnim hobijima, željama i interesima. Ako lažemo drugima o sebi i bavimo se aktivnostima koje nas zapravo ne privlače, okrutno gazimo sami sebe, obezvrjeđujemo svoj pravi karakter i tako sami sebi govorimo da nije u redu biti ono što jesmo. Biti ono što jesmo upravo je ono što je najviše u redu, najpotrebnije i jedino ispravno – jedini ispravan način na koji trebamo i možemo kvalitetno proživjeti ovaj jedan jedini život koji nam je na raspolaganju.

Naravno, to je puno teže u pubertetskoj i adolescentskoj dobi u kojima je želja za prilagodbom i stapanjem s vršnjacima izrazito jaka, ponekad i potrebna za lakše preživljavanje tog osjetljivog životnog razdoblja. I sama sam upravo u tom razdoblju imala najviše problema s prihvaćanjem toga da ne volim i ne želim raditi većinu onoga što moji vršnjaci rade i puno je lakše bilo lagati i truditi se uklopiti, nego glasno i jasno objaviti tko sam ja zapravo i biti iskreno ponosna na to. Potrebno je puno truda, puno uzgajanja cvijeta ljubavi prema samome sebi, puno osvješćivanja činjenice da je u redu biti drugačiji, ali da je jednako u redu i u nečemu biti potpuno „dosadan“ i isti kao svi drugi.

Mi smo ti koji biramo temelje kuće koju će nastanjivati naše misli, želje, čežnje, maštanja i interesi. Gradimo ju onako kako nama odgovara i onako kako je nama udobno i potrebno. Sami biramo boje svojih zidova i potpuno je u redu ako su neutralnih ili pastelnih tonova. Ionako smo, na kraju krajeva, mi ti koji živimo u sebi i bitno je da nam je ugodno u našem tijelu i umu. Jednako kao što nam drugi dođu u goste u naš stambeni prostor, tako ih ugošćava i naše biće, puštamo ih blizu sebi. Da, bitno je da im je u našem stanu ugodno i da uživaju u našem društvu, ali nakon što odu, ostajemo sami sa sobom i jednako kao što je važno da nam naslonjač na kojemu ostajemo sjediti nakon njihova odlaska bude udoban, tako je važno i da nam bude udobna nutrina našeg bića, interesa, hobija i razmišljanja koji nas sačinjavaju.

Napisala: Nikolina Hajnić

Fotografija: Unsplash