Darivanje

Jednom davno, kad sam bila mala djevojčica, običavala sam pitati tatu kad je dolazio s posla „Tata što si mi donio?“, očekujući pri tome čokoladu ili neki drugi slatkiš. Kad nije bilo slatkiša, tata bi mi ozbiljno odgovorio „Donio sam ti nešto što ti naviše voliš!“. – „A što?“, upitala bih i u mislima bi mi bila neka šarena slika nedefiniranog, tajnovitog predmeta. „Donio sam ti sebe“, odgovorio bi tata i vidjevši moje razočaranje dodao – „Bi li ti bilo draže da ti se donese sve blago ovoga svijeta, a da mene nema ili ipak najviše voliš da sam ti donio sebe?“. Da, mislila sam, naravno da najviše volim da si donio sebe, ali ti si uvijek tu, to se zna, a ja ipak volim kad mi nešto doneseš…

Kasnije u životu primala sam i dijelila mnoge darove. Svi su oni nosili neku poruku darovatelja. Neki su darovi bili usputni, tek toliko da se daruje kurtoazno, neki su bili simbolični i sadržavali tajnu misao, neki su bili raskošni i skupi, neki su bili uradak darovatelja, a neki, koji su uvijek sa mnom, koje s najvećom pažnjom čuvam bili su darovi srca.

Ti darovi srca, darovi koji su me hrabrili, poticali i oplemenjivali bili su darovi o kojima je nekad davno govorio moj otac. Ti darovi srca, darovi su istinske ljubavi  u odnosima među ljudima, to su darovi  koji se istovremeno primaju i daju, darovi koje daruju ljudi ljudima darujući sebe.

Takve sam darove dobivala od osoba koje sam ponekad sretala u životu i koje su u moj život unosile  razumijevanje i dobrotu. Naučila sam tako da je ono najbolje i najvrijednije što možemo dobiti na dar – vrijeme u kojemu nam netko daruje sebe, vrijeme u kojemu se netko posvećuje nama, našim životnim dilemama i pitanjima koja su nam od osobite važnosti.

Taj netko, tko tako daruje sebe u vremenu koje zajednički provodimo, postaje tako dio nas samih, a spoznaje do kojih zajednički dolazimo postaju dio naše osobnosti. I tako kroz zajednički susret, kroz vrijeme koje darujemo jedni drugima, mi zajedno rastemo, učimo se dubini ljudskog postojanja, otkrivamo smisao trenutka koji ćemo zauvijek zapisati u svoja sjećanja, kako bismo ga u mislima ponovili i ponovno osvijetili u različitim situacijama života, primjerice onda kad nam za različite tuge koje dolaze u naše živote, treba razumijevanje i srce bliske osobe.

Bezbrojne su situacije, u kojima ljudi ljudima mogu darovati sebe i pri tome doživjeti duboki smisao života koji počiva upravo na odnosima takvog darivanja.

Uobičajeno je da smo povezani sa svojom obitelji, krugom prijatelja, poslovnim odnosima,  susjedstvom i svima onima s kojima komuniciramo u čestim susretima. U tim odnosima zajedništva ostvaruje se, manje ili više sretno, naš uobičajeni život. Sreća u tim odnosima uvijek izrasta iz  povjerenja, sebe-darivanja i zahvalnosti.

Odnosi u zajednici  utemeljeni su na mogućnosi čestog komuniciranja, kojim se zajedništvo stvara, učvršćuje i razvija. Ako u svojim odnosima s drugima dovoljno često razgovaramo (razmijenjujemo svoj govor i govor sugovornka slušajući se međusobno), izgradit ćemo odnose međusobnog razmijevanja i prihvaćanja temeljem kojih se ostvariuje sama svrha zajednice. Ne zaboravimo stoga razgovarati , razmjenjivati svoje misli s drugima i pri tome pažljivo slušati.

Razgovarati i pažljivo slušati uvijek možemo, sa svima koji nas okružuju i svima koje slučajno susrećemo. Razgovorom  uvijek možemo darovati dobre misli, a to je uistinu važno, možda najvažnije za osmišljavanje našega života. U očekivanim i slučajnim susretima s ljudima, mislimo svojom dobrotom, smješimo se  povjerenjem  i djelujmo razumijevanjem i prihvaćanjem života.

Darujmo ono što uvijek možemo – sebe. Zaista, kad darujemo sebe, bez da išta očekujemo zauzvrat događa se čudo – uvijek dobivamo više nego što smo dali, a to više u nama stvara potrebu da darujemo još, još više, jer to darivanje sebe je jedino darivanje koje se samo po sebi višestruko umnožava. I primatelj i darovatelj dobiva. U tome, međusobnom darivanju/dijeljenju osmišljava se naše ljudsko postojanje.

 

Napisala: Marija Rašan-Križanac

Fotografija: Unsplash