Dugogodišnji suputnik, socijalna anksioznost

Socijalna anksioznost. Što je to točno? Kako da ju predstavim? Kako da pojedincu objasnim kako te dvije nadasve male riječi imaju za mene veliko značenje i zapravo su već dugo dio mog života. Ne želim da me se krivo shvati. S druge strane mora biti razumijevanja. Ne bi me trebalo biti strah. Nitko nije savršen, ljudi smo. Upravo iz tog razloga moram naučiti biti hrabra i otvorena, i iskreno pričati o nečemu što me muči i ograničava. Mogu bar pokušati objasniti što anksioznost predstavlja za mene i kako taj kaos izgleda u mojoj glavi.

Prvo, ja nisam moja anksioznost, već je ona moja suputnik. Nesigurnost, strah, tjeskoba, stres, panika. Riječi koje su samo početak. Ponašanje koje mnogi naizgled smatraju samo sramežljivošću i nesigurnošću, ali je zapravo puno dublje i kompleksnije.

Kako je počelo? Hm…

Nisam dovoljno dobra. Nisam dovoljno ambiciozna. Nisam dovoljno pametna. Teško mi se otvoriti. Nesigurna sam. Opet šutim. Ali što ako kažem nešto krivo? Ma bolje da onda šutim. Pogled u oči. Moram brzo maknut pogled jer mi stvara tjeskobu, osjećam se nesigurno, a i možda će vidjeti da zapravo nisam lijepa.

Izlazak? Okupljanje? Među ljudima, još nepoznatim ljudima. Morat ću razgovarati, ali o čemu da pričam? Hoću li biti zanimljiva. Vjerojatno ću biti dosadna. Radije ću ostati doma, u poznatom i sigurnom.

Novi posao. Nova škola. Novo okruženje. Hoću li se snaći, hoću li biti uspješna. Što ako me ljudi ne prihvate? Što ako me nitko ne bude volio? Što ako se ne uklopim u društvo…

“Ja nisam dovoljna.”

Ovo je jedan mali dio jednog svijeta koji ide u krug. Koji se većinom svodi na misao da nisam dovoljna i vrijedna. Ali sada kada je sve napisano. Kada je sva istina na papiru. Svjesna sam da su to zapravo samo riječi, obične riječi koje su mi u glavi i kojima sam dopustila da me ograničavaju. Moje sive misli, moje negativno mišljenje koje imam o sebi, možda zapravo uopće nije istinito? Nesigurnost koju osjećam kada sam među ljudima, možda uopće nije potrebna? Svjesna sam toga, svjesna sam da promjenom svog razmišljanja, navika i odluka mogu pozitivno utjecati na svoj život, ali takve promjene ne idu preko noći, jer nisu preko noći došle. Priznanje i dijeljenje problema s nekim je sam po sebi hrabar korak. Želja za promjenom i mali koraci bi za početak trebali biti dovoljni. Zato želim biti iskrena i otvorena prema sebi i prema drugima, te početi otvoreno razgovarati i pisati o onome što me muči i teretu koji nosim sa sobom.

Želim da oni koji se osjećaju kao ja, drugačije i neprihvaćeno znaju da nisu sami i da su ti negativni osjećaji i razmišljanja samo u glavi te da su prolazni.

Ali više od svega želim da oni koji se osjećaju upravo suprotno da imaju razumijevanja, suosjećanje i otvoren pogled na osobe sa socijalnom fobijom i anksioznošću.

Zašto sam počela pisati? Papir i olovka ne osuđuju, već slušaju i prihvaćaju našu istinu. Vjerujem da mi sami možemo pratiti takav primjer.

Krenula sam polako prema sebi. I nakon dugo vremena si rekla:

“Ja sam dovoljna”

 

Napisala: Mia Miloš

Fotografija: Unsplash