Emocije su višedimenzionalni odgovori organizma koji obuhvaćaju povezane i koordinirane promjene u domenama subjektivnog iskustva, ponašanja i fizioloških procesa organizma. Pod koordinacijom ovih domena misli se na to da se sve tri komponente doživljavaju kao cjelina emocionalnog doživljaja, da su kongruentne (npr. facijalna ekspresija osmijeha obično korespondira unutrašnjem doživljaju sreće), te da je dovoljno i da se javi samo jedna komponenta kako bi pokrenula javljanje druge dvije (osoba koja počinje da se intenzivno znoji proživljava emociju anksioznosti na osnovu tumačenja ovog tjelesnog signala). Emocije se javljaju kada je naša pažnja usmjerena na određene vanjske ili unutrašnje stimulanse koje ocjenjujemo kao značajne za zadovoljenje naših potreba ili ostvarenje ciljeva. Emocija je krajnji rezultat niza događaja koji počinje opažanjem situacije, nastavlja se njenom interpretacijom ili tumačenjem u skladu sa našim trenutnim ciljevima i stanjem, da bi krajnji rezultat bila neposredno doživljena emocija.

Iako se u kontekstu „kontrole emocija“ najčešće misli na smanjenje intenziteta emocionalnog doživljaja kako bi se aktivirali kognitivni procesi i kapaciteti osobe, regulacija u određenim situacijama podrazumijeva i intenziviranje neugodnih emocija. Reguliranje u smislu smanjenja intenziteta emocije se javlja u situaciji kada nas emocije potiču na maladaptivne oblike ponašanja, poput fizičkog napada na drugu osobu ili „pravljenja scene“, kada emocija nastaje na osnovu pogrešne procjene situacije ili impulzivnog reagiranja, te kada bi naš odgovor direktno štetio drugim značajnim ciljevima koje osoba ima (npr. otvoreno izražavanje iritacije prema kolegama smanjuje šanse daljeg napredovanja u karijeri). S druge strane, emocionalna regulacija podrazumijeva jačanje intenziteta doživljene emocije u situacijama kao što su one koje zahtijevaju našu brzu reakciju i trenutno aktiviranje kapaciteta osobe (npr. jak strah nam pomaže da reagiramo bez oklijevanja u situaciji opasnosti), ali i u situaciji kada želimo da jednu emociju zamijenimo drugom (osoba se osjeća bijesnom i svjesno ojačava taj bijes različitim mislima kako ne bi osjećala tugu i bila u ulozi žrtve).

Osobe u svojim opisima ličnih pokušaja emocionalne regulacije najčešće govore o dvije vrste procesa. U prvom, radi se o smanjenju intenziteta doživljenih neugodnih emocija poput bijesa, bola, tuge, bespomoćnosti, itd., na najrazličitije moguće načine (npr. ignoriranjem, drugačijim tumačenjem, prikrivanjem emocije, pražnjenjem kroz fizičku aktivnost). U drugom, radi se o jačanju ugodnih emocija kao što su ljubav, interesi, radost, itd., fokusiranjem na njih i pokušajima da se ponovo nađemo u situacijama koje ih izazivaju.

Naravno, intenzitet nije jedina kvaliteta emocije, koja je „meta“ pokušaja emocionalne regulacije. Osobe mogu pokušavati da promijene samu kvalitetu emocionalnog odgovora, tj. tip emocije koju osjećaju, a kroz nastojanja kao što su pokušaj da se sramotna situacija promatra kroz humor, da se situacija prijetnje doživi ne kao opasnost spram koje smo bespomoćni, već kao potencijalni izazov iz koga ćemo izaći snažniji, i slično. Osoba može pokušati da promijeni trajanje emocionalnog doživljaja, npr. da prerano pokuša da se vrati u tok normalnog života nakon smrti bližnje osobe, ili da podijeli dobre vijesti s bližnjima i tako produži i trajanje i intenzitet radosti.

Moderne teorije naglašavaju da emocije mogu imati i adaptivnu ulogu, ne samo negativan utjecaj na funkcioniranje i kognitivne kapacitete osobe. Emocije nam daju signale o prirodi situacije koje nam pomažu da odgovorimo na njene zahtjeve, potiču nas na donošenje odluka, kao i na brze motorne reakcije, bolje pamćenje, itd. Pored ovih funkcija, emocije nam daju i značajne signale o socijalnoj prirodi i kontekstu situacije. One su signali koji nam daju informacije o namjerama drugih, pomažu nam prilikom donošenja odluka (je li nešto dobro ili ne, moralno ili nemoralno, korisno ili ne), u tumačenju složenih socijalnih situacija i međusobnih interakcija (npr. kakva je priroda odnosa između dvije osobe koje razgovaraju). Iz priloženog vidimo da emocije mogu biti korisne i štetne u zavisnosti od konteksta.

Emocije su, dakle, korisne kada nam daju realnu sliku socijalne situacije i potiču na korisne i socijalno prihvatljive oblike ponašanja. S druge strane, one postaju maladaptivne kada po intenzitetu, trajanju, frekvenciji i tipu ne odgovaraju prirodi situacije i socijalnoj realnosti, te nas potiču na pogrešne zaključke, koji dalje pokreću osobu na maladaptivne oblike ponašanja (npr. krajnju pasivnost ako se situacija pogrešno protumači kao u potpunosti nekontrolabilna). Ipak, činjenica da emocije jesu korisne u mnogim situacijama ne znači da ne moraju biti kontrolirane kako bi osoba očuvala svoj socijalni položaj i interpersonalne odnose, od kolegijalnih do romantičnih. Uspješnost u regulaciji osobnih emocija smatra se bitnom komponentom mentalnog zdravlja i uključena je u svaku psihološku procjenu.

Kada govorimo o emocionalnoj regulaciji treba napraviti razliku između regulacije emocije i regulacije pomoću emocija, self emotivne regulacije i emotivne regulacije drugih, kao i svjesne i nesvjesne procese emotivne regulacije. Tako možemo govoriti o regulaciji osobnih emocija putem svjesnosti i pokušajima regulacije emocija putem drugih emocija (kao npr. već spomenuta kompenzacija tuge i bespomoćnosti „ojačavajućom“ emocijom bijesa), o regulaciji osobnih i emocija drugih, ali i o regulacionim procesima različite razine svjesnosti, koja varira od potpune automatiziranosti pa sve do svjesnog korištenja neke tehnike (poput naučene vježbe disanja).

Emocije koordiniraju naše odgovore na događaje koje mi interpretiramo kao značajne. Točnije, emocije reguliraju naše kognitivne i bihevioralne procese. Možemo reći da je u ovom slučaju emotivna regulacija, regulacija naših kognitivnih i bihevioralnih procesa koji nastaju uslijed javljanja neke emocije. U drugom smislu, emocionalna regulacija obuhvaća samu regulaciju emocija, što podrazumijeva pokušaje osobe da utječe koje će emocije doživjeti i kako će ih izraziti.

Emocionalna regulacija se definira kao ekstrinzični i intrinzični procesi usmjereni kao monitoringu, evaluaciji i modifikaciji emocionalnih odgovora, naročito onih koji su intenzivni i trenutni, tj. neposredan odgovor na stimulanse koji okupiraju pažnju osobe. Ovi procesi su zaslužni za fleksibilnost u našim odgovorima na nastale emocije, mjesto stereotipije i neusklađivanja odgovora u skladu sa karakteristikama situacije. Oni nam pomažu u brzom i efikasnom odgovoru na promjene sredine putem održavanja optimalnog nivoa unutrašnjeg emocionalnog uzbuđenja, koje bi trebalo da ostane u onim granicama koje poboljšavaju performansu putem mobilizacije naših unutrašnjih kapaciteta, ali ne i da bude toliko intenzivno da dođe do blokiranja viših kognitivnih procesa i iscrpljenosti organizma.

Već je istaknuto da na regulaciju emocija utječu ne samo intrinzični, već i ekstrinzični utjecaji. Iako se u stručnoj literaturi najčešće govori o načinima na koji osoba može da regulira osobne emocije, to ne znači da i socijalna sredina ne regulira naše emocije na raznovrsne načine. Druge osobe mogu utjecati na naše emocije, tj. način na koji ih doživljavamo kroz nuđenje simpatije i podrške, pružanje drugačije perspektive i savjeta koji mijenjaju našu interpretaciju događaja, korištenje humora, izazivanjem osjećaja krivice, itd. Značajnost ovog utjecaja naročito se vidi u ekstremno stresnim situacijama koje daleko nadilaze individualne kapacitete osobe, što dovodi do pojačanih napora ka traženju simpatije i podrške drugih ljudi. Drugi tip situacije u kojima je naše traženje pomoći u emocionalnoj regulaciji od drugih ljudi naročito vidljivo jest odnos roditelj-dijete u ranom djetinjstvu. Budući da dijete ne posjeduje samostalne kapacitete za regulaciju svojih emocija, ona se oslanja na kapacitete i signale roditelja, da bi ih u kasnijem razvoju postepeno internaliziralo kao osobne.

Napisao: Đorđe Makismović, dipl. psiholog & praktičar transakcione analize

Fotografija: Unsplash

Podijelite s prijateljima