Fiksna plaća ili stimulacija?

Osobe u radnom odnosu, kao naknadu za svoj rad od strane poslodavca dobivaju osobni dohodak, odnosno plaću. Dio tog osobnog dohotka isplaćuje se zaposlenoj osobi, a dio se uplaćuje u državnu blagajnu (doprinosi).

Ugovorom o radu poslodavac može definirati hoće li svaki mjesec svojim zaposlenicima isplaćivati fiksni iznos plaće ili će dio plaće biti fiksan, dio stimulativan.

Fiksna plaća, kako joj sam naziv kaže, ne varira, ne ovisi o radnom učinku djelatnika. S druge strane stimulativna plaća varira, ovisi o radnom učinku i stoga  potiče, stimulira djelatnika da postiže bolje rezultate.

Provedene ankete govore da većina zaposlenih u našoj zemlji želi primati fiksnu plaću svaki mjesec.
Pri tome se kao plusevi fiksnog dohotka navode osjećaj sigurnosti, veća humanost, bolji međuljudski odnosi u poduzeću, mirniji rad i život, izvjesnost i dr.

Oko trećine ispitanih smatra da je bolje primati plaću po učinku. Stimulaciju preferiraju zbog mogućnosti da onaj tko više radi i zaradi više, radi bolje motivacije djelatnika, radi toga što rad po učinku bitno smanjuje nerad i neodgovornost.

Većina ispitanih slaže se da je najbolji izbor kombinacija fiksne plaće i stimulacije. Fiksna plaća kao naknada za odrađenu normu na poslu (a koja bi pokrivala osnovne egzistencijalne troškove) i stimulacija za dodatni trud, marljivost, predanost radu, učinak…

Stimulacija se u praksi dobrom pokazala kod zanimanja gdje zaposlenik svojim radom može bitno doprinijeti poslovnim rezultatima i onda kada su ti rezultati objektivno mjerljivi, a ne ovise o nečijoj subjektivnoj procjeni.
Stimulacija je odličan motiv zaposlenima u trgovini i uslužnim djelatnostima. Djelatnik koji proda više roba ili usluga, zaradit će više od djelatnika čiji je učinak manji. Zaposlenici kojima visina dohotka ovisi o učinku ljubazniji su prema potencijalnim klijentima, uslužniji, agilniji.