Profesionalnu kompetentnost je relativno lako prepoznati. Puno se veće teškoće javljaju pri prepoznavanju osobnih obilježja i potencijala, a ona su u timskom radu jednako važna kao i stručne kompetencije.« (Rozman, 1993.: 221)
U odnosu na dimenziju uspješnosti Brajša (1996.) razlikuje neuspješne, prosječno uspješne i uspješne timove. Neuspješni ili subsumativni timovi su oni čije je postignuće manje od zbroja znanja, vještina i sposobnosti pojedinih članova. Kod prosječno uspješnih timova postignuće odgovara zbroju znanja i drugih kompetencija pojedinih članova tima, a kod uspješnih (supersumativnih) timova postignuća nadilaze zbroj pojedinačnih znanja i kompetencija. Može se reći da uspješni timovi daju više nego što bi dao svaki pojedinac, ali što je još važnije, daju više nego što iznosi prosti zbroj pojedinačnih postignuća,
potencijala i kompetencija.


Sličnu podjelu nalazimo i kod Ammelburg (prema Brajša, 1996.). Autor razlikuje klasične i sinergijske timove. Klasični timovi koriste samo dio zajedničkog znanja i sposobnosti, dok sinergijski timovi koriste sva znanja i sposobnosti svojih članova. U takvim su timovima članovi predani radu u timu, zato ih takav rad motivira i omogućava združivanje sposobnosti. To su uigrani, suradnički timovi čiji su članovi u zajedničkom radu uspješniji nego što bi bili kad bi radili sami. Takvi timovi u pravilu imaju demokratski stil vođenja i u njemu su članovi jednakopravni s voditeljem, koji je prvi među jednakima. »Članovi rade
jedan s drugim. U takvim se timovima razvija pozitivna dinamika. Voditelj preuzima ulogu kreativnog organizatora, usklađivača, motivatora i poticatelja rasprave i dijaloga. Kad su zajedno, članovi tima su uspješniji, međusobno su povezani na razumskoj i emocionalnoj razini. Sposobni su razmišljati zajednički. Jedan drugoga slušaju i sposobni su metakomunicirati (komunicirati o svojoj komunikaciji). Tako bi izgledao idealni sinergijski, odnosno supersumativni tim. U takvom slučaju bi mogli engleski izričaj TEAM razumjeti kao akronim za: T – together – zajedno; E – everyone – svatko; A – achieve – postiže; M – more- više.

Francis i Young (1979.) su na umu imali idealni tim kad su ga opisali kao skupinu ljudi koja svoju radnu energiju usmjerava na ostvarenje zajedničkog cilja. Slične definicije tima nalazimo i kod drugih autora. Primjerice Annet i Stanton (2000., prema Buchanan i Huczynski, 2004.:388) tim definiraju kao grupu čiji članovi dijele isti cilj koji su zajednički postavili«, a Johnson i Johnson (2006.:564) konstatiraju kako se taj pojam odnosi na niz interpersonalnih interakcija strukturiranih na način da se postigne uspostavljeni cilj. Timski rad pretpostavlja zajedničke napore dvoje ili više članova kao i individualna postignuća svakog pojedinog člana usmjerena prema cilju.«.
Pritom koriste pojam funkcionalna skupina koji se odnosi kako na funkcionalnost pri ostvarenju zadatka, tako i na funkcionalnost u meusobnim odnosima. Važno je da članovi tima rade sa zadovoljstvom jer to utječe na ozračje u skupini. Rezultati toga – funkcionalnosti i dobrog ozračja, imaju svoj odraz u kvaliteti rada i uspješnosti skupine.

Funkcionalnosti tima pridonosi:
• međusobna povezanost članova
• kvaliteta odnosa među članovima
• kvaliteta komunikacije i međusobno prilagođavanje
• način rješavanja sukoba, dogovaranje i poštivanje dogovora
• dogovorno postavljanje i poštivanje pravila
• emancipiranost svih članova
• dobri energetski potencijali svih članova
• povjerenje i podjela odgovornosti
• zajednička vizija

Preuzeto: Alenka Kobolt, Antonija Žižak: Timski rad i supervizija timova, Ljetopis socijalnog radaVol. 14 No. 2, 2007.

Fotografija: Unsplash

Podijelite s prijateljima