Hrabrost – odvažnost za iskorak iz zone komfora

Za živjeti u punini treba hrabrosti, smjelosti, odvažnosti.  Aristotel kaže: „Čovjek koji se boji onoga čega treba i zbog čega treba, i to izdržava, te onako kako treba i kad treba, taj je hrabar. … Hrabrome je hrabrost ono lijepo, a takva je i svrha. I svaka se stvar određuje svojom svrhom. Hrabar treba biti ne zbog prisile, nego jer je to lijepo.“

Koliko nas živi onako kako bi željeli? Koliko pak u strahu, jednom nogom uvijek na kočnici, uz puno udovoljavanja drugima i odricanja od sebe? Koliko neostvarenih potencijala, snova i neproživljenih zadovoljstava propuštamo živeći u svojoj zoni komfora?

Kad čovjek nema hrabrosti ostvariti svoje mogućnosti ne živi život u punini. Živi u strahu od greške, bojeći se napraviti iskorak iz svoje zone komfora (koja, apsurdno, nije uvijek komforna) prepuštajući drugima odlučivanje o njihovom životu. Tako se popuštaju brojne prilike za samorealizaciju, rast, ispunjenje, vrijedna i lijepa iskustva. To se događa u obitelji, na radnom mjestu, školi, u društvu općenito. Činjenica je da mnogi ljudi lakše podnose tešku sadašnjost (poznatu) od nepoznatog izazova. Najčešće osjećamo strah od mišljenja drugih ljudi i od neispunjavanja tuđih očekivanja.

Za iskorak su potrebne odvažnost (hrabrost), predanost i upornost. Strah nas koči, čini inertnima, suzdržanima. Vođeni njime prihvaćamo manje nego što zaslužujemo, manje od onoga što uistinu želimo, živimo osrednje…

Da bismo postali hrabriji, moramo se suočiti sa svojim strahovima, ne bježati od njih. Strah je poput lanca kojim sami sebe vežemo. Hrabrost pak, nije izostanak straha, nego upravljanje njime, hvatanje u koštac s problemom, suočavanje.

“Bez hrabrosti ne možemo prakticirati nijednu vrlinu dosljedno. Ne možemo biti dobri, autentični, milostivi, darežljivi ili pošteni.” riječi su Maye Angelou

Ne rađamo se hrabri, baš kao ni strašljivi. I strahu i hrabrosti se učimo, prvenstveno od svojih roditelja, zatim i od drugih osoba u okruženju u kojem odrastamo. Dobra je vijest da to nisu nepromjenjive osobine i da radom na sebi možemo umanjiti svoje strahove i osnažiti se, biti samopouzdaniji i samosvjesniji.

Nitko nije savršen, niti treba biti. Al’ svatko bi trebao biti najbolja verzija sebe, dopustiti si pogreške, učiti iz njih, riskirati, ne čekati nego stvarati prilike. Kad osjetimo strah važno je da se suočimo s njime i da se zapitamo „Zašto se toga bojim? Od kud to? Što mi se najgore može dogoditi?“

Naše mane su, kao i naši neprijatelji, naši su najbolji učitelji. Ukazuju nam gdje se moramo osnažiti, na čemu poraditi. Uz određeni trud naše slabosti (mane) mogu postati izvor snage, kreativne energije. Na neuspjeh možemo gledati kao na kamen o koji ćemo se spotaći ili na stepenicu koju treba prijeći na putu razvoja, dodatnu motivaciju za učenje, vježbanje, rad.

Igranje na sigurno rijetko donosi uspjeh i ispunjen život. Nekad se moramo odvažiti, otputiti u nepoznato, neistraženo područje, osjetiti svoje snage, testirati svoje granice.

“Strah porazi više ljudi nego ijedna stvar na svijetu.” – Ralph Waldo Emerson

U životu imamo dva izbora: biti hrabri/odvažni i suočavati se sa svojim strahovima ili ostati u svojoj zoni komfora, u sigurnosti, na istom mjestu, zadovoljni s osrednjošću.

Strah u svojoj biti i sam po sebi nije ni negativan niti pozitivan. O našoj reakciji ovisi njegov predznak i to hoće li nam biti saveznik ili kočnica u životu.

 

Napisala: Antonija Pleša

Preuzeto s: www.vratazdravlja.com

Fotografija: Unsplash