Istina i laž između Kaosa i Kozmosa

Kaos i Kozmos – nered i red. Nema civilizacije kojoj ova dva pojma nisu igrala presudnu ulogu u mitologiji stvaranja svijeta: od kineskog mita o kozmičkom jajetu, yingu i yangu te P’an-kuu, preko nordijskog bezdana Ginnungagap-a, mezopotamske mitologije potopa, pa sve do judeo-kršćanskog izvještaja o stvaranju i odvajanju svjetla i tame.

Simptomatična je činjenica da su ljudi različitih kultura, geografski dislocirani i kronološki stoljećima udaljeni koristili iste motive u opisivanju nastanka svijeta, motive koji su prikazivali vječnu igru nadmudrivanja između Kaosa i Kozmosa. Česta je predrasuda kako je čovjek prošlosti posjedavao radikalno drugačiji i primitivniji pogled na svijet, a manje je poznata stvar kako je on govorom mita na sebi razumljiv način interpretirao sve one fenomene i mikrosituacije s kojima se susretao u svakodnevnom životu i kojima je pokušavao pronaći neko dublje značenje.

Dok je Kozmos predstavljao životno blagostanje, utočište, mir, pun želudac, Kaos je označavao nemir, izgubljenost, rat i stanje anksioznosti. Nije li i život modernog čovjeka vječita borba između Kaosa i Kozmosa ?

Trenutno planetarno poznati klinički psiholog Jordan B. Peterson u svojem bestseleru 12 pravila za život (Protuotrov kaosu) kaže kako je Kaos mjesto ili vrijeme koje neočekivano nastaje svaki put kada na zabavi s ljudima koje mislite da poznajete kažete šalu, a neugodno tišina zahvati cijelo društvo, kada naglo ostanete bez posla ili vas pak voljena osoba iznevjeri.

No, da se nismo puno odmakli od arhetipskog i mitološkog habitusa čovjeka prošlosti još nam bolje svjedoči hollywoodska kinematografija, u kojoj je nezaobilazan motiv upravo vječna borba između dobra i zla, te u kojoj filmovi redovito završavaju upravo u perspektivi zadovoljštine Kozmosa nad Kaosom – sretnim završetkom (uglavnom eksplicitno, a nešto rjeđe implicitno).

Nedavno je na televiziji prikazan kultni film iz 1971. Dvoboj (možda poznatiji zrelijim generacijama) redatelja Stevena Spielberga. Film započinje prikazujući početak tipičnog dana glavnog lika Davida – on izlazi autom iz garaže, udaljava se od lijepo uređenog prilaza kući, izlazi na cestu i upućuje se na poslovni sastanak istom rutom kojom putuje svaki dan – rutinski prikaz Davidovog svakodnevnog reda i Kozmosa.

Prva anticipacija Kaosa događa se kada se David telefonski čuje sa ženom koja mu prigovara kako se na sinoćnoj zabavi nije dovoljno odlučno suočio s kolegom koji joj se naočigled svih prisutnih na zabavi udvarao. David ulazi u svađu s njom odgovarajući joj kako je u krivu, kako je pretjerala, kako umišlja stvari – drugim rječima on, poput mnogih od nas, odabire laž kako bi izbjegao suočavanje s Kaosom. U nastavku filma David vozeći autocestom naiđe na kamion i pokuša ga preteći – naizgled sasvim uobičajena situacija – no nakon tog čina film se pretvara u triler u kojem kamion ničim izazvan manijakalno počinje proganjati protagonista diljem autoceste.

U prvim trenucima David novonastalu situaciju Kaosa ponovno pokušava racionalizirati uvjeravajući se kako ga vozač kamiona samo zafrkava i kako će sve ubrzo završiti. Klimaks filma predstavlja njegovo suočavanje s Kaosom u trenutku kada ga kamion sustigne, a on u očaju uzvikne: „Kako je brzo došao !“. Od tog trenutka David postaje anksiozan, hvata ga vrtoglavica, počinje se znojiti – on na mučan način spoznaje radikalnu distinkciju između vlastitog objektivnog-ja i subjektivnog-ja te shvaća kako je njegovo subjektivno-ja, koje vlada u trenucima svakodnevnog rutinskog Kozmosa, zapravo jedna velika laž. No, tek prihvaćanjem te laži on smogne snage za suočavanjem s kaotičnim proganjanjem kamiona i naposljetku uspijeva pobijediti.

Nije li ovaj film savršeni prikaz naših svakodnevnih borbi u igri Kozmosa i Kaosa ?

Imamo rutinu, idemo na posao, faks, školu, družimo se s prijateljima, obitelji, imamo partnera, vrijeme nam fluidno teče, no, svako malo tu rutinu narušava kamion Kaosa koji uvijek dolazi brže nego što bi trebao – i nego što mi to očekujemo. Kamion dolazi u različitim oblicima: razmirice na poslu, svađe s partnerom, pasivno-agresivan komentar kolege ili poznanika,..

Ti mikrotrenuci Kaosa nezaobilazan su dio naših života  (a da su takvi od pamtivijeka nam svjedoči i čovjek prošlosti) i često nam donose više istine o nama samima nego vremenski mnogo zastupljeniji rutinski Kozmos. Oni nam pokazuju kako rutina Kozmosa našoj osobi često donosi više laži nego li istine. No, upravo takvi trenuci upućuju i na neizbježnu korelaciju personalnih istina i laži.

Tek kada u trenutku Kaosa osjetimo fundamentalnu laž subjekitvnog-ja (a svi znamo kakav je to neugodan osjećaj) mi tu laž možemo i promijeniti. Tek tada možemo stvoriti novu istinu u vezi nas samih jer ona, kao i mi, nije zacrtana. Stoga nemojmo se bojati, bježati i biti anksiozni u trenucima Kaosa, već se prisjetimo mudrih riječi J. R. R. Tolkiena: „Hrabrost se nalazi na neočekivanim mjestima.“

 

Napisao: Martin Svilanović, mag. theol.

Fotografija preuzeta: Unsplash