Samo je nebo granica…

Rad s djecom koja dolaze iz depriviranih obitelji, djecom koja su po bilo čemu različita ili se tako osjećaju – može biti kreativan ili sizifov posao. Ovisno o tome kako pristupamo djeci s posebnim potrebama, djeci koja su pretrpjela određenu traumu, djeci sa teškoćama u učenju ili ponašanju – vidjet ćemo da kroz rad s njima benefit ne izostaje. Uvijek dobivaju obije strane – i odrasla osoba koja svojim radom i pozornošću unapređuje vlastite kompetencije, ali i samo dijete – koje kroz pozornost, ljubav, predanost i kreativnost odrasle osobe dobiva najviše. Najviše za svoj razvoj, za budućnost, rast srca, tijela i uma djeteta. A onda je samo nebo granica…

Predlažemo neke od metoda u radu s djecom koja su iz bilo kojih razloga visoko osjetljive prirode i katkad neadekvatno reagiraju na vanjske ili vlastite unutarnje podražaje (emocije).

1. Istražite metode rada na tijelu kao što su kiropraktika, reiki, psihodrama, tjelovježba, senzorička integracija za rad s osjetljivom djecom,…

2. Nabavite stručnu literaturu za rad s djecom koja imaju problema sa izražavanjem emocija ili su ih duboko potisnula

3. Porazgovarajte sa nastavnikom i stručnjakom škole, zdravstvenim djelatnikom o alternativnim metodama kojima možete pomoći svom djetetu

4. Omogućite djetetu veći izbor – dijete mora stjecati osjećaj da sudjeluje u donošenju odluka važnih za svoj život i budućnost

5. Nađite s djetetom mjesto u Vašem domu /školi koje ćete nazvati “mirna luka”. Tamo dijete uvijek može otići kada bude imalo potrebu za “pražnjenjem” emocija, može se bacati po starim madracima, pjevati, biti kreativno, udarati loptu ili krpenu lutku, skakati do iznemoglosti, pisati priče ili dnevnik ili naprosto šutiti. Zapamtite da je ovo mjesto osjetljivoj djeci najvažnije i mora biti postojano.

6. Pomozite djetetu da otkrije što mu je izazvalo i još izaziva frustracije. Razgovarajte, pridružite se djetetu u “mirnoj luci”, zajedno s njim istražujte kreativna rješenja i pomognite mu da sve što ga ljuti izađe van na adekvatan i primjeren način. Poučite ga razlikovanju emocija i ljepoti izražavanja istih.

7. Potražite pomoć psihoterapeuta u slučaju kada dijete odbija pomoć ili Vam je potrebno vanjsko mišljenje. Zapamtite da nekad i iz dobrih namjera nesvjesno guramo dijete u nešto u što nije spremno ili za dijete navedena metoda nije adekvatna. Slušajte dijete i pronađite neutralnu osobu koja će “problem vidjeti izvana”.

8. Bilježite djetetove emocije kao roditelj /učitelj ili odgajatelj. Pratite kako vi vidite njegove izvore frustracija i usporedite svoje zapise sa djetetovim viđenjima. Uvažite oba mišljenja u razgovoru sa psihoterapeutom ili zdravstvenim djelatnikom.

9. Budite dosljedni – u poštivanju djetetovog integriteta, uvažavanju konstruktivnih prijedloga, ali i dosljedni sebi u poštivanju vlastitih granica. Dijete će znati cijeniti kućni red i pravila, ukoliko mu ostavimo dosta mjesta za vlastito izražavanje, mišljenje i “pražnjenje” emocija

10. Radite na sebi. Dijete shvaća i prima sve naše emocije i frustracije – budimo toga svjesni. I Vama treba prostor za odmor, opuštanje i kanaliziranje negativnih događaja i emocija – isto kao i djetetu. Djetetu je potrebna postojanost odraslih osoba, emocionalna dostupnost i organiziranost, kako bi se osjećalo sigurnim u vlastitoj koži.

I za kraj: Djeca su naši najveći učitelji. Slušajmo i budimo pažljivi u svemu što nas pokušavaju naučiti – umjesto da mi njih učimo i podržavamo autoritarnu ulogu odraslosti. Uživajmo u svako razdoblju svoga života i jačajmo kompetencije sebe, svoj djeteta – i onog najvažnijeg – djeteta u sebi.

Nemoguće je često ono što nije pokušano…

Podijelite s prijateljima